Na današnji dan 25. prosinca 2006. u 73. godini života preminuo je kum soula, otac funka i djed rapa – James Brown.
Stoga vrijedi podsjetiti:
Sve svoje nadimke – pa i one „Soul brother no 1“, „kum soula“ , „Mr.Dinamit“, „Ministar novog super funka“… – James Brown je zaradio i nebrojeno puta potvrdio. S korijenima u gospelu u grupi Gospel Starlights koji su, nakon što ih posve inficira rhythm and blues, u drugoj polovini pedesetih postali Flames, Brown 1955. snima vraški bitan demo skladbe „Please, Please, Please“. Nakon što su ju prigrlile lokalne radio stanice u Georgiji, singl na etiketi King Records izlazi potpisan novim imenom James Brown And The Famous Flames. Tijekom kasnih pedesetih Brown objavljuje još nekoliko singlova koji nisu polučili veći uspjeh no već tada publiku oduševljava energičan scenski nastup, gospelom okađen vokal te poliritmička potka Flamesa. Hit iz 1958. „Try Me“ navijestio je konačan proboj potvrđen 1960. objavom uspješnih singlova „I’ll Go Crazy“ te „Think“.
Brown je prepoznao promjenu ukusa publike i nove trendove a svoj bazični ryhthm and blues oplemenio još slojevitijim ritmovima, natruhama jazza i latino „groovea“ dok je iskustvo gospela prenio u emocijama natopljene balade s bolnim ili ekstatičnim vriskovima. Serija iznimnih brojeva, redom hitova, poput „Good Good Lovin’“, „I’ll Go Crazy“, „Think“, „Night Train“… te već tada slavni koncertni nastupi dali su 1963. album „Live at the Apollo“: ultimativan zgoditak Brownovog soula ranih šezdesetih. Album je snimljen na koncertu u znanom harlemskom kazalištu Apollo 24.listopada 1962. te financiran iz Brownovog džepa budući da su se snimanju i objavi live albuma protivili čelnici King Records. No album koji je uhvatio čaroliju Brownovih furioznih koncerata postao je hit te, na veliko iznenađenje diskografske kuće, proveo čak 66 tjedana na Billboardovoj rang listi najuspješnijih pop (a ne rhythm and blues!) albuma.
„Live At Apollo“ nije bio samo kamen temeljac nove blistave Brownove karijere već veoma utjecajan te pravi poticaj mnogim rhythm and blues/soul izvođačima (poput Sama Cookea koji je objavio “Live at the Harlem Square Club“, Boa Diddleya s albumom „Beach Party“, Ettae James s „Rocks the House“…) da i sami snime koncertne albume. U „live“ izvedbi svi su Brownovi hitovi iz pedesetih i s početka šezdesetih bljesnuli u novom čitanju pa je, recimo, „I’ll Go Crazy“ (otvorern vriskom) dobio izniman blues groove, „Try Me“ predstavljen kao rasna rhythm and blues laganica s upečatljivim pozadinskim vokalima, „Think“ i „Night Train“ (s jazzy orguljama) su dobili dodatno energetsko punjenje na tragu ekstatičnih gospel završnica u crkvama te dramaturški pametno osmišljene ulete puhača. Balada „Lost Someone“ ostvarila je pak čudesnu interakciju s publikom. Na istom tragu bio je i „Pure Dynamite!“ iz 1964. snimljen godinu ranije na koncertu u baltimorskom Royal Theater s već poslovičnom kombinacijom žestokih brojeva („Shout and Shimmy“, „Signed, Sealed, and Delivered“, „Good Good Lovin’“…) te R&B/soul balada poput „Please, Please, Please“.
Singl „Papa’s Got a Brand New Bag“ iz 1965. (rasni komad funka prije nego li je on i dobio ime) bio je prvi Brownov hit na pop Top Tenu te mu je donio i prvog Grammyja a uspjeh je ponovio i njegov nasljednik „I Got You“ (na vrhu rang liste R&B singlova). Niz je nastavila balada i koncertni standard „It’s a Man’s Man’s Man’s World“ te furiozna „I Got You (I Feel Good)“. Bilo je to vrijeme kada je Brownova glazba sve više bila funky s melodijom pomalo u drugom planu u odnosu na ritam, preplete puhača, gitara (sa osebujnim „iskrzanim“ funk zvukom koji dominira u brojevima poput “Cold Sweat“ i „There Was A Time“) dok je „klasičan“ tekst zamijenio niz „opaski“ na temu seksualnosti, crnačkih prava i samosvijesti te vriskovi… Brownovo „pjevano“ ritmičko pričanje svojevrsna je preteča rapa (a njegove ritmičke podloge – uzgred rečeno – postale su najčešće semplane dionice ranog hip hopa). Naravno, i Jamesov band je bio jednako dobar kao i pjevač iz prvog plana (znan i po plesnim egzibicijama i osebujnoj dramaturgiji nastupa) jer su u njemu svoj golem obol davali trubač Lewis Hamlin, saksofonisti Maceo Parker, St.Clair Pinckney, Pee Wee Ellis, vrsni gitarist Jimmy Nolen, bubnjar Clyde Stubblefield, odličan stari suradnik pozadinski pjevač Bobby Byrd… a kasnije i „pridošlice“ (u novoj formaciji J.B.’s) gitarist Catfish Collins te basist Bootsy Collins (kasnije zvijezde Funkadelic/Parliamenta).
Tijekom 1967. Brown je razvio svoj jedinstveni proto-funk stil očit na singlu „Cold Sweat“ a dodatno usavršio kasnijim snimkama poput „Licking Stick-Licking Stick“ iz 1968. te „Funky Drummer“ iz 1969. s unisonim svirkama i prepletima puhača, ritam sekcije i gitara uz česte promjene ritma i (gitarskih „perkusionističkih“) riffova nadahnutih funkom New Orleansa. Na tom su tragu mahom nastali i drugi njegovi hitovi s kraja šezdesetih poput „I Got the Feelin’“ ili „Mother Popcorn“. (1969).
„Live at the Apollo, Vol. II“ (objavljen 1968., godinu nakon veoma dobrog studijskog „Cold Sweat“) svojevrsni je trijumf i Browna i Famous Flamesa prije konačnog prelaska na funk. Nove iznimne verzije standarda poput „I Feel Good“, „It’s a Man’s Man’s Man’s World“, „Try Me“, „Please, Please, Please“ ili funkoidne „I Feel Alright“ i desetominutnog medleya „Lost Someone“… u samom su vrhu Brownove diskografije šezdesetih. Ukupni glazbeni opus Jamesa Browna iz tog vremena (baš kao i u prvoj polovini narednog desetljeća) imao je golem utjecaj i na tadašnje protagoniste scene poput Sly & The Family Stone ili Booker T and MG’s a nije jenjao ni kasnijih godina nadahnuvši izvođače poput Michaela Jacksona te brojnih hip-hop glazbenika.
Specifičan ritam bubnja u uspješnici iz 1970. „Funky Drummer“ semplanjem je – primjerice – postao globalna glazbena baština, nazočna na brojnim snimkama plesne glazbe u osamdesetima i devedesetima. Iste godine objavio je i hit „Get Up (I Feel Like Being) A Sex Machine“ uz podršku više no kompetentne prateće grupe JBs predvođene basistom Bootsyjem Collinsom , koja je skovala nove ritmičke obrasce žestokog funka. Nakon Bootsyjevog odlaska iz 1971., snimio je do 1974. niz eksplozivnih funk brojeva, no u drugoj polovini desetljeća ne uspijeva se singl hitovima nametnuti na tržištu kojim dominira produkcija disca. Ipak, osamdesetih je s uzletom hip-hopa, Brownov eksperimentalni zvuk ponovno u prvome planu i on 1984. s Afrikom Bambaataaom snima hit singl „Unity“.
Naime, Brownova estetika koja se temeljila na dominaciji ritma te hipnotičkih ponavljanja jednostavnih ritmičkih fraza, bila je jedan od temelja poetike hip-hopa. Dvije godine kasnije Brown ponovno dospijeva na rang liste hitom „Living In America“. Osobni problemi i sukobi sa zakonom počinju 1988. kada ga supruga optužuje za zlostavljanje i prijetnje smrću, a kulminiraju u pucnjavi i bijegu pred policijom koja mu je donijela presudu od šest godina zatvora. Nakon dvije godine provedene u zatvoru, pomilovan je. U devedesetima je James Brown sve do smrti koncertno aktivan, a diskografske kuće učestalo objavljuju kompilacije. Jedna je od najboljih Polydorov box iz 1991. naslovljen „Star Time“, sa svim općim mjestima plodne diskografije.
