Pod „kišobranom“ Udruženje za razvoj kulture “URK” / Klub Močvara i uredničkom paskom Kornela Šepera nakon sjajne „monografije“ posvećene Manceu stiže još jedan izniman projekt: „Doberman“ Igora Hofbauera Hofa. Ilustratora i autora stripova koji je zacijelo najpoznatiji kao kućni ilustrator Močvare kojoj je – bez sumnje – bio ono isto što i Mihajlo Arsovski u sedamdesetima zagrebačkom Teatru &td. Ili, preciznije rečeno, tvorac njihovog upečatljivog vizualnog identiteta. Svojim stripolikim ilustracijama otisnutim na plakatima i programskim knjižicama Hof je naime i trećom knjigom istog izdavača (kao i prethodnim Mister Morgen i Grimizna laguna) demonstrirao svoj nadahnuti stil na razmeđu između nadrealne groteske i stripovne poetike bliske – uvjetno rečeno – alternativnoj stripovnoj sceni San Francisca okupljenoj oko „Zap-a“ ili, kasnijih godina, izdavača poput „Kitchen Sink Comix“. Što se pak bizarnih segmenata i crnohumorno-sarkastičnih „dionica“ scenarija tiče poput sjajne „Klopke za pionire“, po vrijednosti i sadržaju bliske su, recimo, izdanjima „morbidnih“ stripovnih underground knjižica „Death Comixa“ dok su stripovi poput table u kojoj se povlači znak jednakosti između „merčepovaca“ i Ku Klux Klana ili pak ustašofila i nacista, Kim Il Sunga kao Kim Ill Skulla… pravi politički komentari koji bi mirne duše mogli uči u neko novo izdanje antologije političkog stripa Steefa Davidsona uz bok potencijalnim pridošlim našijencima Matakoviću i Alemu Ćurinu. Što je, naravno, kompliment!
Ako su se u doba vrhunaca subkulture iz High Asburyja najznačajniji stripovni autori San Francisca referirali na grad i njegovu scenu, za Hofa su dvije referencijalne točke Zagreb osamdesetih te kasnija „močvarna“ supkulturna scena. Svojevrsna paralela bi bila i u korištenju stvarnih likova iz galerije pop-kulture (poput Roya Orbisona koji pjeva „Running Scared“, Freda Astairea, Leonarda Cohena, Kiss, Bowiea s make upom iz „Aladdina Sanea“, Milića Vukašinovića i Vatrenog poljupca, Darha Vadera, King Konga, Trobecovih krušnih peći s likom samog Trobeca…) uključenih u čudesni „cast“ Hofovih nadrealnih kompozicija.
„Naracija“ odnosno cijela vizualna dramaturgija na jednom tablou koji postaje i plakat i samosvojni strip, koristi se maštovitim kombinacijama pojedinačnih kadrova ili pak postaje jedinstvena „slika“ nabijena likovima i njihovim interakcijama kao neka ovodobna alter-inačica Boschovih znamenitih nadrealnih slika. Pri čemu jednako ulogu u postizanju vizualno upečatljive drame imaju emancipirane stripovne onomatopeje (koje je, uzgred rečeno, niz pop-artista poput Lichensteina pretvorio u jedini sadržaj svojih slika), reduciran i ekspresivan „groteskni“ crtež te jedinstveni kolorit od svega nekoliko boja. One su pak lišene nijansiranja i nanesene da bi istakle „plošnost“ kao obilježje negdašnje stripovne pulp produkcije.
Hofove stripove i ilustracije iz „kataloga“ Močvare a posebice one sjajne apokaliptične prizore ne bi stoga bilo teško zamisliti kao vraški efektne slike povelikog formata; bilo da je riječ o uvećanjima detalja i pojedinačnih likova ili pak gotovih i tematski naracijom zaokruženih stripovnih (ili, stripolikih) tabloa. Da budem iskren, i sam bi ih rado imao doma!