Na današnji dan 16. veljače 1982. The Jam su osvojili vrh britanske rang liste singlova trećim No 1 hitom „A Town Called Malice“.
The Jam su – kao trio u kojem su bili gitarist/pjevač Paul Weller, basist Bruce Foxton i bubnjar Rick Buckler – karijeru započeli 1972. svirajući covere mod standarda i R&B-ja šezdesetih u lokalnim klubovima, a 1976., kada mnogi punkeri tek započinju držeći – kako je tada propagiralo i neslužbeno punk-glasilo „The Sniffin’ Glue“ – da su „tri akorda dovoljna za band“, bili su već i grupa s bogatim repertoarom i vlastitim autorskim materijalom. Žestoki koncerti i skladbe u kojima su se miješali utjecaji ranih The Who i Kinksa, ali i energija Sex Pistolsa, priskrbili su im kultno sljedbeništvo.
Prvijenac „In The City“ objavljen u svibnju 1977. kod manjeg dijela kritike proglašen je tek zagovorom mod-revivala, a The Jam kopijama The Who, no većina kritičara bila je drugačijeg mišljenja. Ističući Wellerovo umijeće pisanja pitkih i enefrgičnih brojeva s jasnim porukama te rafiniranim posvajanjem utjecaja The Who. Uostalom, album je ipak dao naslovnu temu kao hit-singl i još nekoliko više no solidnih brojeva. Teme poput „Bricks and Mortar“ i „Away From The Numbers“ karakterizirala je naime punkerska energičnost i hard-rock riffovi kao pozajmice gitarskog rukopisa Petea Townshenda. Odnosno, kako je to napisao kritičar New Musical Expressa, The Jam su svojim skladbama utjelovili frustracije tadašnje britanske mladeži no uz melodioznost ali i energiju ranih The Who i Kinksa. Prmjerice „Bricks And Mortar“ je posebice u Welleroivoj gitari zrcalio veliki utjecaj The Who no još siroviji i agresivniji.
Singl „In The City“ je pak bio tipičan danak mod revivalu sa svojim slavljenjem mladenačke (sub)kulture ali i spomenom policijske brutalnosti u obračunu s modovima. Zanimljivo je da je osim autorskih brojeva na albumu bio i žestoko odsviran cover skladbe „Slow Down“ stari rock and roll broj Larryja Williamsa iz 1957. te „Batman Theme“, naslovni broj istoimene TV serije koji je bio uspjeli spoj surferskih gitara na tragu Dicka Dalea i glazbenih tema koje su obično pratile krimi serije.
Oba ova broja pokazale su odakle su još The Jam crpili svoja nadahnuća. „Time For Truth“ bila je pak politizirana tema „Time For Truth“ govoreći žestoko o tadašnjoj britanskoj politici i propadanju negdašnjeg velikog imperija. Skladba je u nekim krugovima – zahvaljujući svakako i korištenju britanske zastave Union Jack kao dijela imagea i modnog izričaja (što je naslijeđe The Who i modova iz šezdesetih) bilo shvaćeno kao zagovor konzervativne politike i žal za imerijealnim vremenima. Naravno, krivo.
Sljedeći „This Is The Modern World“ brzo objavljen 18. prosinca iste godine, iznuđen uspjehom singlova s prvijenca bio je slabiji, no i on je donio nove zanimljive Wellerove brojeve. Obilježivši u skladbama poput „Life From A Window“ i „I Need You (For Someone)“ pomak s općih tema na one osobnije naravi. Reizdanje album koju godinu kasnije spojilo ga je s prvijencem čineći uspjeli „paket“ i pravo pismo o namjerama Wellera i banda. O drugi album The Jama imao je uspjeli cover. Ovog puta standard „In The Midnigh Hour“ znan u izvedbi Wilsona Picketta no pročitan kao pankoidni R&B broj s usnom harmonikom iznad reskih riffova.
„All Mod Cons“ objavljen 3. studenog 1978. ponovno predstavlja grupu i Paula Wellera u zavidnom izdanju. Albumu je prethodila američka turneja s Blue Öyster Cultom koja nije uspjela pobuditi zanimanje kod američke publike. Na novom albumu Wellerovi su tekstovi bili britki komentari o show-businessu kao u „To Be Someone…“, pronicljiva zapažanja britanskog društva u skladbama „In The Crowd“ i „A Bomb On Wardour Stree“ te žestoke političke kritike.
Najbolji primjer bila je skladba „Down In The Tube Station At Midnight“, koja je govorila o antiimigracijskoj britanskoj rasističkoj politici koja je potaknula i val nasilja na londonskim ulicama ispričana u prvom licu mladića koji je u stanici podzemne željeznice loveći posljednju vožnju na putu kući bio napadnut i pretučen. „To Be Someone (Didn’t We Have A Nice Time)“ bila je kritika snobova koji se lijepe uz celebrityje napuštajući ih čim ispadnu iz žiška pažnje javnosti.
Album je ujedno svojim eksplozivnim riffovima i Wellerovom brit-pop poetikom potaknuo i novi val mod revivala i zanimanja za britanske bandove šezdesetih. Naime na albumu je bio još jedan cover – skladba Kinksa „David Watts“ bviously in the cover of The Kinks’ “David Watts”.
„Setting Sons“ objavljen 16. studenog 1979. potvrdio je Wellera kao jednog od najznačajnijih skladatelja na britanskoj sceni (što se, uzgred, potvrdilo kasnije sa sjajnom sjajnom samostalnom karijerom), autora sposobnog za intimna promišljanja o iznenadnoj slavi, kritičke opservacije o trajnom britanskom klasnom sukobu, ali i kao skladatelja rafiniranih pop melodija. Album je dao niz zgoditaka poput „Eton Rifles“, „Little Boy Soldiers“, „Thick As Thieves«, „Wasteland“, ali opet i jednu obradu soul standarda, ovoga puta „Heatwave“.
Album je izvorno bio zamišljen kao projekt sa zaokruženom pričom o trojici prijatelja iz djetinjstva koji se nalaze nakon mnogo godina tijekom kojih su krenuli različitim putevima. No izvorni koncept se zadržao na tek u pola brojeva albuma jer je Weller, pritisnut rokovima koje je nametnulka diskografska kuća, brzo morao završiti album. No ipak je uspjeo, kao i na prethodnicima, ponuditi svoje viđenje odrastanja u britanskom društvu. Unatoč oporim tekstovima skladbe su imale iznimne melodije ali i bogatiju produkciju. Čak uz korištenje orkestra na tragu gudačkih aranžmana Georgea Martina u obradi Foxtonove „Smithers-Jones“.
The Jam su svoju uspješnu priču nastavili i u osamdesetima niskom odličnih albuma: „Sound Affect“, „The Gift“ te koncertnim „Dig The New Breed“.
The Jam su do razlaza imali čak 18 uzastopnih singlova koji su došli na Trp 40 top te četiri No.1 hit singla.
