U jednom starom tekstu o Parnom valjku napisao sam da ih krasi „nepodnošljiva lakoća trajanja“. Potvrdio je to i njihov splitski koncert u velikoj dvorani na Gripama kojim su otpočeli veliku turneju „50“. Naravno, riječ je o godinama trajanja benda kojeg sam (tako je to kad si vremešan) gledao u svibnju 1975. na zagrebačkom Britancu na tom – kako mi kaže i Hus – prvom njihovom nastupu u Zagrebu. Čak sam o koncertu pisao u tadašnjem tinejdžerskom tjedniku „Tina“.
A Valjak je i dalje tu. I traje. Pa i nakon odlaska karizmatičnog frontmana Akija nakon čije se smrti činilo da je Husovoj priči s bandom kojeg je osnovao i svih godina vodio, došao kraj. Naravno, bez Akija Valjak nije više isti ali je – jednako dobar! Novi pjevač Igor Drvenkar naprosto se idealno uklopio u bend. Svi oni znani hitovi i opća mjesta u golemoj diskografiji Valjka (i Husovog impresivnog autorskog opusa) s njegovim odličnim vokalom ne djeluju kao pokušaj kopiranja Akija no imaju istu emociju i scensku uvjerljivost uz – pazi sad! – notu osobnosti.
Na pitanje zašto se Igor tako dobro uklopio u band postoje zacijelo dva-tri suvisla odgovora. Prvi je, naravno, da je odličan pjevač koji suvereno vlada i mikrofonom i scenom (a ovo potonje je posebno važno za mladu publiku!). Drugi pak da je Valjak tijekom svih ovih pedeset godina vješto revidirao svoje koncertne uspješnice čineći da na svakoj slijedećoj turneji (pa i na ovoj obljetničkoj) zvuče svježe. Bez obzira bila riječ o unplugged izvedbama (a njih je bilo i na Gripama) ili pak o sjajnim „ekstenzijama“ brojeva u formi nadahnutog jam sessiona. Neka mi bude oprošteno – s unisonim dionicama koje su u lucidnom „dijalogu“ imale gitare Brka i Husa – čak i na tragu onih čuvenih zapisa Allman Brothersa iz Filmore Easta. Štoviše, čini mi se da su za „stare uši“ poput mojih one bile i svojevrsni podsjetnik na rane dane Valjka odnosno na svojevrsni zaštitni znak banda uvijek s dvojicom odličnih gitarista. A kad već spominjem gitare, odavno Hus nije odradio toliko odličnih sola kao sada.
Treći razlog je također bitan. Naime i Hus kao autor svih skladbi Valjka, sigurno je svjestan da je Bregović bio u pravu kad je – još nakon odlaska Bebeka i Tife – kazao da u Bijelom dugmetu nije zvijezda pjevač već pjesme. A njih je – kako i spada na turneji povodom pedesete obljetnice djelovanja – bilo iz svih faza karijere. U rasponu od novih brojeva snimljenih s Igorom do najstarijih hitova poput „Lutke za bal“. Koju je – prije nego li je band krenuo s odličnim „džemanjem“ u podugačkoj instrumentalnoj ekstenziji – na sav glas pjevala i publika koja, dao bih se kladiti, pojma nema što je bio i značio Boom festival u Ljubljani a još manje za tada kultnu tamošnju diskoteku „Stopoteku“.
Postalo je odavno suvišno spominjati kvalitetu glazbenika Valjka. No – kao i uvijek – i na splitskom koncertu fascinira Brkov raspon gitarskog umijeća koje se proteže od reskih riffova, melodioznih sola (u kojima se uvijek ćutila i njegova sklonost Knopflerovom tonu) ili pak bluesom okađenih svirki s „bottleneckom“ (ovog puta čak uz asistenciju Igorove usne harmonike i „masnih“ podloga Berinog Hammonda). Bero je pak kao čovjek iz sjene sjajno odradio posao tek povremeno preuzimajući ulogu soliste dok su Preksi (i ovog puta potvrđen kao odličan vokal i „sparing partner“) i Dado, zacijelo najbolja ritam sekcija na domaćoj rokerskoj sceni. Potonji je to pokazao i bubnjarskim solom koji se bezgrješno uklopio u razradu Karibima ozračene „Uhvati ritam“. Tina je naravno dala svoj uobičajeni obol i kao prateći vokal (uz Anu Kabalin) i kao „lead“.
Nije stoga nikakvo čudo da Valjak i u pedesetoj godini djelovanja ne djeluje kao fosil kojem su za turneju šiknuli injekcije adrenalina već kao istinski veliki bend. Pače – neka se ni na ovo nitko ne uvrijedi – najveći band u povijesti (ne samo) hrvatskog rocka. U rangu srodnih globalno poznatih faca poput recimo Aerosmitha. Stoga je i aktualna turneja – u kao i obično „bigger than life“ produkciji na svjetskoj razini – jednadžba bez ijedne nepoznanice ali i još jedan dokaz zašto je Parni valjak dobitnik ovogodišnjeg Porina za životno djelo.
