Na današnji dan 18. siječnja 1974. osnovani su Bad Company kao nova supergrupa u kojoj su bili pjevač Paul Rogers i bubnjar Simon Kirk bivši članovi Free, ex-gitarist Mott The Hooplea Mick Ralphs te bivši basist King Crimsona Boz Burrell.
Bad Company su od početka bili predodređeni za uspjeh što je pokazao već prvijenac „Bad Company“ objavljen – kao prvijenac na etiketi Led Zeppelina Swan Song – 26. lipnja 1974. Singl i uvodni broj albuma „Can’t Get Enough Of Your Love“ kojeg je napisao Ralphs bio je logičan nastavak Rodgersovih Free, blues boogie/hard rock s upečatljivim vokalom, pitkim melodijama ubojitom ritam sekcijom i efektnim riffom te zaključnim bluesy solom. Takav je bio i ostatak bržih brojeva albuma, poput „Moving On“, „Rock Steady“… dok su laganice poput „Ready To Love“ i „Don’t Let Me Down“ (kao klavirska balada sa prepletima saksofona i Ralphsove gitare) bile klasične bluesy rock teme s gitarskim naglascima i sjajnim Rodgersovim soul/blues vokalom. Drugu stranu albuma otvorila je naslovna tema sa southern rock štihom; i ona postavljena kao klavirska balada koja se razvija kao hard-rock/blues broj. Album je zaključila blues laganica „The Way I Choose“ i zaključna akustična „Seagull“ na tragu zeppelinskih folky balada.
Uspješnu formulu prethodnika (zasigurno i najboljeg albuma u diskografiji banda) nastavio je „Straight Shooter“ objavljen 2. travnja 1975. a najavljen singlom „Good Lovin’ Gone Bad“. I singl – kojeg otvara riff a la Who – i album su bili komercijalni zgodici. „Straight Shooter“ je za razliku od „rudimentarnijeg“ prvijenca donio bogatije aranžmane s uporabom akustičnih gitara, korištenjem različitih pedala, više dionica klavira i orgulja pa i gudača. Osim nastupnog singla i jednako muskulativnog „Deal With A Preacher“ dao je još dva velika hita: power-baladu „Feel Like Making Love“ i „Shooting Star“ s akustičnom i električnom gitarom (s neizbježnim Ralphsovim solom) na tragu američkog soft rocka.
Pomak s hard rock/bluesy zvuka prvijenca zabilježen na „Straight Shooteru“ bio je očit na slijedećem „Run With The Pack“ objavljenom u veljači 1976. No, kao i u slučaju prethodnika gudači koji su se primjerice našli u naslovnoj temi albuma, bili su prije kozmetičkog karaktera nego li odraz želje da se napusti komercijalno uspješna – iako već dobrano otrcana – formula. Ipak je upalila još jednom jer album je s obje strane Atlantika dospio na Top 5. te Bad Company učinio abonentima stadiona i arena. Udarni broj – možda i neočekivano – bio je cover stare teme Coastersa „Young Blood“ no album je dao i nove koncertne favorite poput naslovne teme (s uvodnim klavirom i tipičnim a la Townshend Ralphsovim riffom), u uvodu također a la Who postavljenu laganicu „Silver, Blue and Gold“ te himničke stadionske rockere „Honey Child“ i „Live For The Music“.
Objavljen 3. ožujka 1977. „Burning Sky“ bio je bitno slabiji od ionako manirističkog prethodnika baš kao i njegov nasljednik „Desolation Angels“ (objavljen 17. ožujka 1979.) iako je dao posljednji hit Bad Company „Rock’n’Roll Fantasy“ s korištenjem gitarskog sintesajzera.
Nakon još jednog blijedog albuma „Rough Diamonds“ iz 1982. izvorna postava Bad Company se konačno razišla uz, kako to već ide, povremena „povampirenja“ u kasnijim dekadama.
