Na današnji dan 22. rujna 1973. Rolling Stones su po osmi put došli na vrh britanske rang liste albuma. Ovog puta No 1 je bio album „Goats Head Soup“ koji je, uzgred rečeno, isti uspjeh imao i na američkim rang listama.
„Goats Heasd Soup“ objavljen 31. kolovoza 1973. sniman je mahom u Dynamic Studiju u Kingstonu na Jamajci kamo su, kao na prethodniku snimanom u Francuskoj, Stonesi otišli izbjegavajući visoke britanske poreze. Također i sudske procese koje su zbog narkotičkih afera imali u Britaniji i Francuskoj. Bio je to posljednji album u nizu kojeg je producirao Jimmy Miller. Bill Wyman je svirao bas na svega tri broja ali su opet svoj obol dali stalni suradnici: Keys, Price, Hopkins te Billy Preston i Ian Stewart.
„Goats Head Soup“ nije slab album no nije kao prethodnici. I on je kao finalna epizoda najbolje faze u životu Stonesa započete s „Beggars Banquetom“ dao neke iznimne brojeve poput mega hita „Angie“, „Dancing with Mr. D“, „Coming Down Again“, „Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker)“ i „Star Star“ koja je sjajan podsjetnik na izvorna nadahnuća Chuckom Berryjem. No s druge strane, bilo je očito da – kako je kazao jedan tadašnji kritičar – Stonesi više nisu najbolji rock and roll band već velika komercijalna atrakcija rocka. S brojevima poput stadionskih „rockera“ „Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker)“. Ova je opaska djelomično točna. Jer uvodna „Dancing With Mr.D“ ipak je odličan lijeni funkom ozračen blues-boogie s tekstom koji je – jer ono D. se odnosi na „devil“ – kao i naslov te omot albuma, poslužio za nove optužbe o sotonizmu Stonesa. Mick Taylor je odradio odličan posao svirajući električnu slide gitaru te bas dok je u gipkoj ritmičkoj podlozi svoj obol dalo nekoliko gostujućih perkusionista.
„100 Years Ago” je mid-tempo tema okađena countryjem uz upečatljive klavijature Hopkinsa i Prestona te gitare s Keithovom uporabom wah-waha a „Coming Down Again“ vrhunska (također countryjem nadahnuta) balada iz iste vreće u kojoj se našla i „Angie“. S upečatljivim Hopkinsovim klavirom, Taylorovim basom i Keithovom gitarom s wah-wahom. Richards je skladbu i opjevao a Bobby Keys odsvirao saksofonski solo pri kraju broja. Prvu stranu albuma je zaključila „Angie“ a drugu otvorila „Silver Train“ kao blues-rock brzac. Biser s druge strane albuma je balada „Winter“ – atmosferom bliski srodnik „Wild Horses“ – kao autorska kolaboracija Jaggera i Taylora koji je odsvirao i sve gitare (akustičnu i električnu slide gitaru) a Wyman i Charlie Watts bas i bubnjeve. I u njoj kao i na ostatku albuma istaknutu ulogu ima klavirist Nicky Hopkins ali i odlično pogođen zaključni dodatak gudača. Album zaključuje berryjevska „Star Star“ izvorno nazvana „Starfucker“ (što se dobro čuje u refrenu) koja govori o odnosu rock zvijezde i groupie.
