Na današnji dan 26. rujna 1969. Beatles su objavili album „Abbey Road“.
„Abbey Road“ je zapravo posljednji album Beatlesa kojeg su snimili kao grupa iako je „Let It Be“ objavljen 1970. u godini njihovog razlaza. Velika većina snimaka za album nastala je prije snimanja albuma koji je – možda i zbog traumatičnog iskustva i nesuglasica tijekom snimanja „Let It Be“ i „Bijelog albuma“ – zamišljen i odrađen kao projekt na kojem će, baš kao nekad, sudjelovati sva četvorica i slušati produkcijske zamisli Georgea Martina. Ideja koja je potakla od Paula McCartneya danas se čini kao odluka bračnog para da krene još jednom iznova s novorođenom prinovom. I u ovom slučaju – baš kao najčešće u životu – dijete je ispalo dobro no nije spasilo brak.
Prema kasnijim svjedočenjima svih članova grupe atmosfera na snimanju je bila idilična, kao da su se svi – a posebice Paul i John – zaželjeli zajedničkog rada no u javnost su curile i drugačije informacije. Recimo, one o nezadovoljstvu trojke vječnom prisutnošću Yoko u studiju s neprestanim komentarima i zvocanjima te povremenim sukobima Lennona i McCartneya.
Srećom, „Abbey Road“ je bio sjajan album iako – čini mi se – pomalo podcijenjen u odnosu na „Revolver“ i „Sgt. Pepper“. U koncepcijskom smislu bio je svojevrsni kompromis između Lennonove želje da bude kolekcija nepovezanih pjesama te navijanja Georgea Martina i Paula da album bude tematski (konceptualno) zaokružen po uzoru na „Sgt. Peppera“ te realiziran kroz medley. Kompromisno rješenje je donijelo dvije različite strane albuma pa se na drugoj strani uz čarobnu Harrisonovu „Here Comes The Sun“ i Lennonovu „Because“ našao i 16-minutni (do danas mi tako fascinantan) medley. Na A strani su se pak nizali zgodici poput „Come Together“, „Something“, „Oh, Darling“ i „I Wan’t You (She’s So Heavy)“, Paulova „Maxwell’s Silver Hammer“ (koju je Lennon prezirao ne želeći imati nikakve veze sa njenim snimanjem) te Ringova žovijalna „Octopuse’s Garden“.
„Abbey Road“ je dakle donio neke sjajne nove „vječne melodije“ u opusu Beatlesa, Harrisona etablirao kao top-autora te proširio (ili pak još više naglasio smjerove začete na dvostrukom „Bijelom albumu“) žanrovski prostor Beatlesa prema bluesu, klasičnom pop rukopisu kojeg su sami patentirali, swamp-rocku („Come Together“), psihodeliji (I Want You…“) te prog rocku. I to uporabom Moog synthesisera koji je svoju premijeru dobio upravo na ovom albumu nakon što ga je njegov tvorac dr Robert Moog napravio posebno za Georgea Harrisona.
Moog je – uzgred rečeno – Harrison donio na završna snimanja skladbi „Maxwell’s Silver Hammer“, „Because“, „Here Comes The Sun“ i „I Wan’t You (She’s So Heavy“). Kad se Moog već našao u studijima Abbey Roada, njime su se poslužili i drugi pioniri sintesajzerskog zvuka s kraja šezdesetih.
