Na današnji dan 9. prosinca 1966. Cream su objavili prvi album „Fresh Cream“. Istog dana objavljen je i njihov drugi singl „I Feel Free“.
Već je prvijenac pokazao svu glazbeničku virtuoznost trojke. Eric Clapton je nakon epizoda s Yardbirdsima i Mayallovim Bluesbreakersa želio krenuti naprijed držeći da će mu ostanak u bendu onemogućiti daljnji razvoj. Slično je mislio i bubnjar Ginger Baker nezadovoljan svojom ulogom u Graham Bond Organisation te basist Jack Bruce koji je također jedno vrijeme s Gingerom proveo u bandu. Zanimljivo je, u stalnom sukobu s Bakerom no izazov nove super-grupe trojice cijenjenih i ravnopravnih glazbenika nadišao je osobne razmirice. Nastupni album je snimljen i objavljen 1966. te – pomalo neočekivano za novu grupu – dospio na 6. mjesto engleske rang liste.
Donio je kolekciju blues standarda („Four Until Late“, „Rollin’ and Tumblin’“, „Spoonful“ , „I’m So Glad“ i „Cat’s Squirrel“) te autorske brojeve Bakera i Brucea. „I Feel Free“ je svakako najpoznatija od njih (i britanski hit singl objavljen na američkom izdanju albuma) a Bakerova „Toad“ prva snimljena rock skladba s bubnjarskim solom. O početku rada s Creamom Clapton je pisao u svojoj autobiografiji kazavši da je dinamika sviranja u triju utjecala na njegov stil pošto je morao smišljati nove načine kako obogatiti svoj zvuk. „Dok sam nastupao u kvartetu – s klavijaturama, basom i bubnjevima – mogao sam jednostavno kliziti iznad ostalih, izvoditi muzičke komentare, uvlačiti se i izvlačiti po volji. U triju sam morao stvarati mnogo veću količinu zvuka (…) Tehnika mi se uvelike izmijenila budući da sam svirao mnogo više akorda i lupao po praznim žicama proizvodeći temeljni bas kojim sam pratio solo dionice“.
No Clapton se u novoj ulozi odlično snašao pa su koncerti Creama – posebice na prvoj američkoj turneji 1967.– završavali euforičnim odobravanjem publike iako su nastupali zadnji u paketu sa još pet izvođača. U New York su se vratili koji mjesec kasnije i započeli snimanje albuma „Disraeli Gears“ (objavljen u studenome iste godine). Album snimljen u Atlantic studiju (gdje je Aretha snimala „Lady Soul“ na kojem je i Clapton gostovao) u produkciji Felixa Pappalardija te sa znanim Tonyjem Dowdom kao tonskim majstorom, dospio je među Top 5 s obje strane Atlantika.
„Disraeli Gears“ je dao „Strange Brew“ – izvorno zamišljen kao klasična blues „dvanaestica“ koju je Pappalardi pretumbao a Clapton još dodao solo u maniri Alberta Kinga – ali i „Tales Of Brave Ulysses“ i „Sunshine Of Your Love“; nove zgoditke i koncertne standarde koji su oduševljavali (posebno američku) publiku. Album je sniman brzo no umjesto u ljeto objavljen je krajem godine jer su u Atlanticu odustali od planiranog omota i album prepakirali u novi (odličan) psihodelični omot Martina Sharpa. Bio je to pun pogodak.
Mada je album imao niz veoma dobrih brojeva, Cream su na koncertu uglavnom izvodili samo „Tales…“, „Sunshine Of Your Love“ i „We’re Going Wrong“,dajući prednost produženim jamovima („džemanjima“) umjesto konciznijim pjesmama sa pop melodijom (poput sjajne „Strange Brew“, „World Of Pain“, „Dance The Night Away“, „Blue Condition“, „Swlabr…). „We’re Going Wrong“ bila je tipičan creamovski broj. Melankolični uvod u čijoj podlozi Ginger bubnja sto na sat uz akcente gitare i basa postupno dobiva Claptonove solo umetke te je gotovo pa „predigra“ za eksplozivniji „Outside Woman Blues“ koji je na albumu za njom slijedio.
Nakon završetka snimanja Cream – sada kao headlineri – ponovo haraju Amerikom na turneji i oduševljavaju publiku svojim dvadesetominutnim jamovima („Spoonful“, „I’m So Glad“, „Sweet Wine“…) u San Franciscu i Los Angelesu. Zanimljivo je da Clapton – kojeg su prihvatili kao novo utjecajno gitarističko božanstvo psihodeličnog blues rocka – nije baš bio sklon tadašnjoj sceni Zapadne obale. U autobiografiji tako veli da je prilično prezirao rock’n’roll tamošnje scene. „U to vrijeme jednostavno nisam razumio što oni rade i njihov zvuk smatrao sam nekako drugorazrednim (…) Zapravo, većinu onodobnih omiljenih priča o psihodeliji smatrao sam prilično dosadnim“, piše Clapton. No sviđali su mu se Buffalo Springfield i Moby Grape. Psihodelična je scena ipak utjecala na Claptona i bend pa su, kako je sam priznao, nakon iskustva svirki u Fillmoreu, prigrlili duga sola uz improvizacije svakog od glazbenika koji bi u nekom trenutku „krenuo svojim putem“. Sreli bi se – svjedoči Clapton – „samo na onim glazbenim točkama gdje su nam se harmonije poklapale (…) Bila je to čista glazba!“.
Sva ta iskustva su bila očita na trećem albumu „Wheels Of Fire“ nastalom na sessionima u lipnju i srpnju 1968. Dvostruki album je bio taman mjera za nove verzije skladbi sa produženim improvizacijama i solima ali je pokazao da je i u studiju bend koračao dalje od bluesa prema prog-rocku. Doduše na albumu su se našla dva stara blues standarda: „Sittin’ On The Top Of The World“ Howlin’ Wolfa te „Born Under A Bad Sign“ Alberta Kinga no u produženim verzijama s očekivanim solima. No album – onaj njegov studijski dio – proslavila je „White Room“, do danas prepoznata kao jedan od udarnih hitova Creama, te „Politician“ kao kolektivan rad trojke. Drugi vinil je pak donio tri koncertne snimke iz Winterland Ballrooma i jednu iz (nezaobilaznog) Fillmorea te „Crossroads“ s čudesnim Claptonovim solom koji u trenu postaje omiljen i vraški utjecajan među gitaristima.
Petomjesečna američka turneja bila je početak kraja Creama jer je svojim ubitačnim rasporedom naglasila razmimoilaženja i svađe Bakera i Taylora dok je Claptona bio sve nezadovoljniji tražeći opet neke nove glazbene izazove. Jer, kako je sam to kazao, otkrivši grupe poput The Banda činilo mu se da je sve što radi s Creamom – prevara. Ova je izjava zacijelo bila potaknuta i kritikom Jona Landaua u Rolling Stone magazinu u kojoj je Claptona nazvao „majstorom blues klišeja“. Uostalom, kako je to u jednom intervjuu kazao Ginger – posljednja godina djelovanja Creama bila je agonija.
A onda je došao oproštaj. Album „Goodbye“ je izvorno bio zamišljen kao dvostruki vinil (poput „Wheels On Fire“) sa ravnomjerno zastupljenim studijskim i koncertnim materijalom. Ovaj potonji je trebao uključiti snimke s oproštajne turneje uz poseban naglasak na zapis sa koncerta u londonskom Royal Albert Hallu iz studenog 1968. (koji je godinama kasnije objavljen i na DVD-u uz zanimljivi dodatak: intervju sa članovima banda koji objašnjavaju i demonstriraju svoje sviračko umijeće). Studijski je pak snimljen na sessionu u IBC studijima u produkciji Felixa Pappalardija (sad već bliskog prijatelja banda i basiste Mountaina). Spomenuti session je u listopadu 1968. iznjedrio samo tri skladbe na kojima je klavijature uz Brucea svirao i Pappalardi. Uzgred rečeno, na hitoidnom „Badge“ i „Doing That Scrapyard Thing“ Clapton je svirao gitaru provučenu kroz Hammondove Leslie zvučnike dobivši neobičan ton (onaj isti koji je rabio i na „While My Guitar Gently Wheeps“ na „duplom bijelom“ Beatlesa). Treća studijska tema „What A Bringdown“ imala je potpis Gingera Bakera i bila njegov najbolji autorski prinos diskografiji Creama.
„Goodbye“ je pokazao oba lica Creama. „Badge“ – kojeg supotpisuju Clapton i George Harrison – dokazao je da su Cream, da su to željeli, mogli sjajno funkcionirati i u kompaktnijem formatu singl-ploče s hitoidnim potencijalom. Jednostavan blues/rhythm and blues uvod, Claptonov vokal, upečatljiva melodija, klavir u pozadini na tragu Beatlesa s „bijelog albuma“, sjajan gitarski solo lišen odveć improvizacija i „nasviravanja“… s „Badgeom“ su otvorili vrata široj publici prijemčivoj formi koju je, doduše, Clapton dijelom posvojio na prvijencu Blind Faitha. I Bruceova „Doing That Scrapyard Thing“ je nosila istu poruku kao odlična stilizacija psihodeličnog folky-rocka naslonjenog (i klavirom i cijelim kabaretsko/vodviljskim aranžmanom) na pouke „Sgt. Peppera“ ili „Strawberry Fields / Penny Lane“. Treći studijski broj bio je pomalo u sjeni dvaju prethodnih brojeva iako je odlično sročen dramatičan komad sa upečatljivim refrenom, odličnim Gingerovim bubnjanjem i gitarom ali i logičan nastavak prethodne Bruceove teme. Da su se odnosi unutar banda drugačije razvijali nije teško zamisliti i cijeli jedan studijski album na tragu trolista pjesama s „Goodbyea“.
Koncertni brojevi – dva covera i „Politician“ Petea Brownea i Brucea Taylora – donijeli su „klasičan“ Cream sa dobro znanim bluesom nadahnutim improvizacijama trojice izvanserijskih glazbenika. Štoviše, bili su svirački superiorniji onima sa „Wheels Of Fire“. U novoj verziji „I’m So Glad“ Skipa Jamesa bila je miljama daleko od studijskog izdanja sa albuma „Fresh Cream“: očiti dokaz kamo je band u tri godine postojanja odletio! Sva trojica glazbenika osnovnoj su temi dali maštovite improvizacije, Bruce je sjajno otpjevao i odsvirao razigranim basom broj pretvoren u mahniti brzac, Clapton demonstrirao osnove frenetičnog hard-heavy blues-rocka a Ginger svojim bubnjevima temu umalo pa pretvorio u vlastiti show. Claptonov novi „metalniji“ zvuk uz grmljavinu Bruceovog basa u uvodu „Politician“ navijestio je pak i Sabbathe i doom-metal a energija koja pršti na sve strane bila je očita i u „Sitting On The Top Of The World“; fascinantnom bluesu na tragu znamenite obrade „Crossroadsa“.
Svako novo vrijeme donosi nova čitanja i novi odnos prema materijalu iz nekih davnih vremena. Kao okorjeli fan Creama i jedan od onih uvjerenih da je riječ o pionirskom bandu bez kojeg možda ne bi bilo hard rocka i hard-bluesa kakvog danas znamo, nekoć sam (pa i u svim izdanjima „Rock enciklopedije“) „Goodbye“ držao prije „dokumentaristički“ važnim albumom sa svijetlim trenucima nego li pločom usporedivom sa „Wheels Of Fire“. Danas mislim drugačije. Jer, najkraće rečeno, „Goodbye“ je sjajno ostario sa svojih šest brojeva nominiranih za vječnost.
