Konačno jedna tradicionalna božićna pjesma koja se na etiketi Croatia recordsa uzdiže od „niskih vrhunaca“ uobičajene (ne samo domaće) božićne glazbene produkcije. A ona je, dobro znamo, najčešće (pače, gotovo u pravilu) neizostavni dio adventsko-božićne zvučne kulise lišene originalnosti. Bez obzira bila riječ o „svjetovnim“ (poput notorne „Last Christmas“ Whama! koja već koji tjedan dana prije Božića svima “izlazi na nos”) ili pak izvorno crkveno-duhovnim temama poput neizbježne „Tihe noći“.
Naime Bruno Krajcar i Edin Karamazov prigodno su udahnuli novi život hrvatskoj tradicijskoj božićnoj pjesmi „Oj pastiri, čudo novo“. I to u minimalističkom(baš kako spada) izdanju Karamazovljeve lutnje te Krajcarovog klavira i glasa. I Krajcar i Karamazov su odavno već etablirana glazbena imena odnosno pravi „brendovi“ kao istoznačnica za kvalitetu. Kad je riječ o Karamazovu, bez imalo pretjeravanja i na globalnoj sceni na kojoj je prihvaćen kao jedan od najboljih svjetskih lutnjista.
Mada je riječ o pravoj „nabožnoj“ pjesmi ona mora doprijeti do uha u one najšire (uvjetno ću je nazvati „rokerske“) publike koja i nije baš sklona tradicijskim božićnim napjevima. Ne mislim dakako na ona opća mjesta svjetovne vizije Božića koja je još Phil Spector u šezdesetima uvrstio na svoj album a u vječnost kasnije cementirali i glazbenici poput Brucea Springsteena („Santa Claus Is Coming To Town“). Naime „Oj pastiri, čudo novo“ zahvaljujući lutnji i klaviru gotovo da djeluje kao srodnik vremešnih rock balada nadahnutih elizabetinskim sazvučjima poput „Lady Jane“ Stonesa. Ili, preciznije rečeno, ovu temu – koja je snimljena i u instrumentalnoj (klavir, lutnja i harmonika) te talijanskoj verziji teksta – krasi transžanrovska vrijednost i izvanvremenost zbog koje se može dobaciti i do najšire (globalne) publike.
