Na današnji dan 6. prosinca 1956. rođen je gitarist R.E.M.-a Peter Buck. Jedan je od suosnivača banda kojemu je dao preoznatljiv gitarski zvuk ali i svirke mandoline i bendža.
R.E.M. su jedna od najznačajnijih grupa američke alter rock scene iz osamdesetih i među najuspješnijim grupama i zvijezdama mainstreama u devedesetima. Unatoč golemom komercijalnom uspjehu i gotovo bezrezervnoj podršci kritike, publike i medija, do uspjeha su došli sporo. Nastupni singl »Radio Free Europe« objavili su 1981., a godinu kasnije i mini album »Chronic Town«. Album je – posebice u uvodnoj temi »Wolves, Lower« i »Gardening At Night« – navijestio golem potencijal R.E.M.-a: maštovitu Buckovu zvečeću gitaru a la Byrds i Stipeov krhki vokal.
»Murmour« iz 1983. bio je izniman debut. Na albumu se našao i singl »Radio Free Europe« i niz uspješnih brojeva u prozračnoj produkciji Mitcha Eastera i Dona Dixona, koje su R.E.M. dovele na programe koledž radija: odskočne daske za uzlet svake američke alter-rock grupe. Primjerice, »Moral Kiosk« bila je brzi rokerski broj dok su »Talk About The Passion« s raskošnom melodijom i violončelom, kao i »Perfect Circle«, bile nadahnute folk-rockom i psihodelijom kasnih šezdesetih kojoj su R.E.M. bili vrlo skloni. Cover, pak, teme »There She Goes Again« jasno je govorio da su Velvet Underground kao i Byrds jedan od njihovih dominantnih uzora.
»Reckoning« iz 1984. donio je nastavak tema s prethodnika poput uspjelih »(Don’t Go Back To) Rockville« – skladbe iznimnog šarma, »Harborcoat« i »Pretty Persuassion«. R.E.M. su stekli novu publiku, no sljedeći »Fables Of The Reconstruction – Reconstruction Of The Fables« iz 1985., snimljen u Londonu u odveć ambicioznoj produkciji veterana folk-rock scene Joea Boyda, bio je nešto slabiji od prethodnika. Ipak, dao je iznimnu temu »Driver 8«, a R.E.M. su ga promovirali američkom i europskom turnejom koja je predstavila frontmana Stipea u ekscentričnom izdanju s bizarnim i nadrealističnim »konferansama«, čudnim scenskim odijelima, no svakako i kao sve uvjerljivijeg pjevača.
»Lifes Rich Pageant« iz 1986. donio je rokerskiji zvuk zahvaljujući ponajprije producentu Donu Gehmanu. Bio je značajan kao prvi od trolista albuma koji su R.E.M. iz alternative odveli u komercijalno uspješni prostor mainstreama. »Life’s Rich Pageant«, naime, začeo je proces evolucije R.E.M.-a prema čvršćem i, uvjetno rečeno, grandioznom zvuku te Stipeovo izrastanje u vrhunskog vokalnog stilista. Udarni brojevi albuma su »Fall On Me« kao melodiozna pop/rock-tema, »I Believe«, iznimna folk-rock stilizacija, te »Cuyahoga«.
»Document« iz 1987. naslonio se na prethodnika. Ponovno su dominirale čvrste rock teme poput energetske »Finest Worksong« i politički tekstovi koji su bili neposredna reakcija na val neokonzervatizma za predsjednikovanja Ronalda Reagana. Album je dao i himnički broj »It’s The End Of The World As We Know It (And I Feel Fine)« i megauspješan hit-singl »The One I Love«. Sljedeći »Green« je 1988. bio prvi album snimljen za Warners i označio početak golemog uspjeha. Buckova gitara nikada nije zvučala moćnije i primjerenije velikim stadionskim pozornicama, ali uvodna skladba »Pop Song 89« opet je bila jednostavna pop-minijatura, a »You Are The Everything« izniman folk-rock broj – kao simbolična poruka fanovima da nisu zaboravljena alter ishodišta. Album je osigurao hit singl »Stand«, a iznenađenje je odsutnost bubnjeva u čak tri skladbe ne bi li se posebno naglasila njihova neobično bogata tekstura.
»Out Of Time« iz 1991. bio je No.1 postigavši ravnotežu između zahtjeva masovne publike i visokog autorskog i izvođačkog standarda R.E.M. Singl »Losing My Religion« s ispovjednim Stipeovim tekstom ogledan je zgoditak albuma, no slabije – ali i manje uspješne – nisu bile ni kolaboracija s pjevačicom The B-52’s Kate Pierson u »Shiny Happy People«. Godinu kasniji »Automatic For The People« bio je novo remek-djelo, ali i zaokret, kojim dominiraju introspektivni Stipeovi tekstovi i akustični aranžmani, vjerojatno makar dijelom nadahnuti trendom MTV-jevog »unplugged« serijala. Ni taj album, kao ni prethodnik, nije koncertno promoviran turnejom premda je grupa prije ulaska u studio najavljivala nastavak svoje redovite koncertne aktivnosti. Materijal »Automatic For The People« ionako nije bio namijenjen stadionima jer su »Drive«, »Man On The Moon«, »Find The River« i »Sidewinder« bili snimljeni bez bubnjeva. Gudački aranžmani i iznimni Stipeovi tekstovi – posebice u »Everybody Hurts« – pridonijeli su ocjenama albuma kao jednoga od vrhunaca diskografije devedesetih.
»Monster« iz 1994. povratak je stadionskom rokerskom zvuku »Documenta«. Svega tjedan nakon objavljivanja istodobno je dospio na prva mjesta britanskih i američkih rang-lista, potvrđujući golemu popularnost R.E.M.-a. »New Adventures In Hi-Fi« iz 1996. objavljen je nakon zdravstvenih problema bubnjara Billa Berryja – koji je uskoro najavio povlačenje iz grupe – i iscrpljujuće svjetske turneje na kojoj je i nastao i snimljen dobar dio materijala. Gotovo sve skladbe govore o temi odlazaka ili putovanja, a zvuk albuma donio je kombinaciju gotovo demo-zapisa snimanih tijekom turneje i ambicioznije snimanih studijskih brojeva. Sljedeći »Up« objavljen je 1998. kao prvi album u cijelosti odrađen bez Billa Berryja, koji je zbog zdravstvenih problema napustio band. Njegovim je odlaskom bila poremećena unutarnja kemija grupe i proces nastanka i snimanja novog materijala. »Up« je kao nastupni projekt »novog R.E.M.-a« svakome od preostale trojke redefinirao ulogu pa tako – uz frontmana Stipea – Mills postaje također autor iz prvoga plana, a Buck eksperimentator, čija su fascinacija i kolekcionarska strast prema glazbalima iz pionirskih dana elektronike te minimalistički gitarski naglasci dali svakoj skladbi albuma posebni pečat.
Tri godine kasnije objavili su »Reveal« – također komercijalno i kreativno uspješan projekt – kao nastavak srastanja eksperimenata i potvrđenog vrhunskog autorskog rukopisa u čijem su središtu pop melodija i intrigantni tekstovi. R.E.M. su se bez zadrške uključili u američku predsjedničku kampanju 2004. podržavajući demokratskog kandidata Johna Kerryja. Unatoč nekolicini politiziranih brojeva poput »The Final Straw« – koja je govorila o američkom bombardiranju Iraka – te »The Worst Joke Ever« – koje su potvrdile R.E.M. kao »glazbenike savjesti«, »Around The Sun« je bio prvenstveno album kvalitetnih skladbi, iznimnih harmonija te – kao i u slučaju dvaju prethodnih albuma – pomaka u produkciji i aranžmanima.
Dao je niz novih uspjelih brojeva poput nastupnog singla »Leaving New York«, »The Final Straw«, »Outsider« te »Electron Blue«. Po običaju je uslijedila velika svjetska turneja a 2007. R.E.M. ulaze u Rock’n’ Roll hall Of Fame i počinju rad na novom albumu. »Accelerate« izlazi godinu kasnije i bilježi povratak na žešće izdanje grupe iz vremena »Documenta«.Posebno je zanimljiv bio učinak Petera Bucka čija je gitara dominirala albumom podsjećajući na trenutke i na klasične radove The Who ili Neila Younga .
Posljednji album prije razlaza banda 2011. objavljuju »Collapse Into Now« kao svojevrsni kompromis ranih i kasnijih albuma.
Peter Buck je nastavio sa samostalnom karijerom producirajući te snimajući niz zanimljivih – mada komercijalno ne baš uspješnih – albuma u raznim povremenim kolaboracijama s istaknutim glazbenicima.
