Na današnji dan 4, siječnja 1942. rođen je gitarist John Mc Laughlin čije je ime gotovo pa istoznačnica za prog-rock i jazz-rock.
Karijeru je započeo surađujući s Grahamom Bondom, Georgieom Fameo, Brianom Augerom… da bi 1968. osnovao svoju grupu i godinu kasnije objavio odličan nastupni album „Extrapolation“. Iste godine nakon odlaska u New York priključio se jazz-fusion bubnjaru Tonyju Williamsu u grupi Lifetime s kojima objavljuje album „Emergency!“.
Pravi uzlet pak kreće suradnjom s Milesom Davisom na albumima „In A Silent Way“, „A Tribute To Jack Johnson“ te „Bitches Brew“ na kojem su sudjelovali i kasniji članovi Mahavishnu Orchestra.
Drugi samostalni album „Devotion“ objavljen u ljeto 1970. snimljen je nakon napuštanja grupe Milesa Daviesa tijekom sessiona s Jimijem Hendrixom (koji se ipak nije našao na albumu) . Na albumu su McLaughlinu suradnici bile kolege iz banda Lifetime orguljaš Larry Young s Hammondom B-3 i basist Billy Rich dok je bubnjeve svirao Buddy Miles; bivši član Electric Flaga i Hendixovih Band Of Gypsys. Riječ je o sjajnom mada netipičnom McLaughlinovom albumu kao rasnom zgoditku acid / prog rocka s „otkačenim“ gitarskim zvukom uz virtuozna sola (kao zaštitni znak kasnijeg McLaughlinovog rada s Mahavishnu Orchestra) i korištenja distorzije te čvrstom rockerskom ritam sekcijom.
Treći samostalni album „My Goal’s Beyond“ objavljen u lipnju 1971. donio je prvu od čestih stilskih promjena. Kao posveta guruu Sriu Chinmoyu (zbog kojeg je McLaughlin i uzeo ime Mahavishnu) pokazao je podjednako umješno vladanje akustičnom gitarom te sklonost za world musicom – posebice indijskom glazbom – koja je, baš kao što su to flamenco, blues, klasična glazba i rock, bila utkana u njegov osebujni „fusion“. Na meditativnom „duhovnom“ akustičnom albumu uz saksofonista i flautista Davea Liebmana, perksionistu Airta Moreiru i kontrabasistu Charliea Hadena svirali su i budući članovi Mahavishnu Orchestra violinist Jerry Goodman (negdašnji član Floca) i bubnjar Billy Cobham. Dok su na A strani albuma bile teme nadahnute fusionom jazza i indijske klasične glazbe na B strani su bili coveri jazzt standarda poput „Goodbye Pork Pie Hat“ Charles Mingus; još jednog od McLaughlinu omiljenih glazbenika.
Album „Love Devotion And Surrender“ snimljen zajedno s s Carlosom Santanom (još jednim sljedbenikom Sria Chinmoya) bio je nova posveta guruuovom učenju. Album je bio značajan kao prelazna faza u genezi Santane od rocka ka jazzu i fusionu a za McLaughlina koji je netom raspustio Mahavishnu Orchestra, početak nove etape. Album je također pokazao fascinaciju obojice gitarista Coltraineom obradama njegovih tema „Acknowlement“ (preimenovane u „A Love Supreme“) te „Naima“; prve svirane električnim a druge akustičnim gitarama. Posebno zanimljiva je bila podugačka verzija gospel teme „Let Us Go Into The House Of The Lord“.
Mahavishnu Orchestra su osnovani 1970. a u prvoj inkarnaciji banda osim McLaughlina bili su Jerry Goodman, Billy Cobham, klavijaturist Jan Hammer te basisist Rick Laird. Nastupni album „Inner Mounting Flame“ objavljen je 3. studenog 1971. Stilski bio je to logičan nastavak McLaughlinovih dotadašnjih faza. Naime akustična „A Lotus On Irish Stream“ te „Meeting Of The Spirits“ imale su strukturu prog rock suite nadahnute klasičnim stavcima. Dok je prva bila nježna tema s violinskim „jecajima“ podržana gitarom i klavirom potonja je bila tipičan komad jazz-rock fusiona ogrnutog psihodelijom i prog rockom. Dakako uz furiozan gitarski solo ali i mantričko ponavljanje „riffa“ vođenog violinom u indijskom glazbom nadahnutoj pozadini. Skladbe poput „Awakening“ ili „Vital Transformation“ demonstrirale su Cobhamovo manijakalno bubnjanje uz jednako brza McLaughlinova, Hammerova i Goodmanova sola. Jednako uzbudljive za prog-rockersku publiku i onu sklonu fusionu bile su „You Know, You Know“ s nježnim gitarskim uvodom, klavirom i Cobhamovim minucioznim radom te neočekivanim „agresivnim“ akcentima te fascinantna mistična „The Dance Of Maya“ s razlomljenim ritmom i distorziranom gitarom. Uz čudesne žanrovske krhotine poput dionice blues boogiea ili gitarskih brzace jazz/prog rocka.
„Birds Of Fire“ objavljen je (također na etiketi CBS-a) 26. ožujka 1973. kao još jedna čvrsta potvrda virtuoznosti svih članova te skladateljsko/liderskog položaja McLaughina. Ogledni komad je naslovni broj „Birds Of Fire“. Otvaraju je udarci gonga nakon kojih odmah slijedi McLaughlinova gitara iznad mantričke podloge Goodmanove violine i klavijatura druge dvojice instrumentalista iz prvog plana. Dakako uz odličnog Cobhama i Lairda. Dvadesetak sekundi teme „Saphire Bullets Of Pure Love“ mogao bi se shvatiti i kao hommage elektroničkim eksperimentima karutrockera no „Open Country Joy“ sa zamamnom uvodnom melodijom i Goodmanovom violinom bila je gotovo „pop“ trema. Naravno prije nego li ju jer band razvio furioznim solima (uz melodiozni bas i Cobhamovo bubnjanje) u novi zgoditak fuzijskog jazz/prog rocka. Na kraju broja odvučena je pak u „đemanju“ prema country-rocku. Desetominutna „One Word“ – koju nevjerojatnom brzinom otvara ali i u nastavku vozi Cobham dodajući kao poseban začin i solo – možda je i onaj ultimativan broj klasičnog izdanja Mahavishnu Orchestra sa svim „sastojcima“ u najboljem izdanju. Konkretno u ritmičkoj i melodioznoj Lairdovoj dionici u dijalogu s Hammerom, McLaughlinovim brzacima i Goodmanom kao gitarističkom sparing partnerom u raskalašenoj završnici. „Bird Of Fire“ je očekivano bio hit album popevši se čak visoko i na ljestvici pop albuma.
U studenom 1973. izlazi prvi koncertni album „Between Nothingnes And Eternity“snimljen za nastupa u newyorškom Central parku. Na albumu su se našla samo tri broja izvorno napisana za neobjavljeni studijski album (doduše 2001. je objavljen kao „Lost Trident Sessions“): McLaughlinove „Trilogy: Sunlit Path/La Merede La Mer“ i „Dream“ te Hammerova „Sister Andrea“. Pokazao je dakako sviračko umijeće svih članova (posebce McLaughlina na dvovratoj gitari) no djelovao je maniristički. Bio je naime i znakovita najava razlaza prve postave zbog neslaganja unutar banda. Ili – preciznije – nezadovoljstva Goodmana i Hammera McLaughlinovim sve naglašenijim vjerskim uvjerenjima.
Godinu kasnije McLaughlin okuplja novu postavu Mahavishnu Orchestra u kojoj su violinst Jean-Luc Ponty (suradnik Zappe i član Mothers Of Invention), klavijaturist Gayle Moran, basist , Ralphe Armstrong te perkusionist Narada Michael Walden, violionisti Steve Kindler i Carol Shive Marcia Westbrook s violom, čelist Phil Hirschi te puhači Steve Frankevich, Premik Russell Tubbs i Bob Knapp. Nova postava banda koja je kasnije doživjela nove promjene snimila je solidne albume „Apocalypse“ (1974.) te „Visions of the Emerald Beyond“ godinu kasnije.
Mnogo zanimljiviji projekt nakon razlaza prve postave Mahavishnu Orchestra bio je Shakti. Uz McLaughlina u tom osebujnom fuzijskom projektu na tragu ranijih McLaughlinovih spajanja jazza i indijske glazbe bili su indijski violionist L.Shankar, perkusionist Zakir Hussain koji je svirao tablu te T.H. „Vikku“ Vinayakram koji je svirao ghatam (drevni indijski perkusionistički instrument nalik ćupu). Shakti su – uzgred rečeno – nastupali i u Zagrebu.
John McLaughlin je nastavio sa svojim fuzijskim akustičarskim i amplificiranim projektima surađujući i s gitaristima Pacom De Luciom te Alom Di Meolom (koji su također gostovali kod nas) a i nakon dvijetisućite objavljivao fuzijske albume s elementima jazza, rocka i world musica. Ipak ostao je zapamćen prvenstveno po projektima iz sedamdesetih.
