– Kada danas gledate vaš golemi opus zacijelo je u njemu nekih sjajnih pjesama s kojima se više ne možete poistovjetiti ali i onih koje vam se čine kao da su napisane danas a ne prije dvadeset ili trideset godina?
– Nikad ne izvodim pjesme zbog nostalgije. Nimalo me ne zanima biti neka mlada verzija sebe samoga. Stoga ako ne čujete neku staru pjesmu na mom koncertu to je zacijelo stoga što prema njoj više nemam nikakvog odnosa ili naprosto zato jer ne može baš sve stati u format koncerta. Najbolje izvedbe starih pjesama se dogode kad vas iznenada povede neka skrivena emocija u tekstu ili glazbi u njoj.
– I na aktualnim nastupima s The Imposters svirate stare pjesme poput „Clubbland“, „Green Shirt“, „Watching the Detectives“, „ I Don’t Want to Go to) Chelsea“… Prije pet godina udahnuli ste novi život u “Pills And Soap” ili “Bedlam” na albumu „Wise up Ghost“ kojeg ste snimili u suradnji s The Roots. Te dvije iznimne pjesme postale su zapravo nove skladbe s novim refrenom…
– Izvorna snimka “Pills And Soap” iz 1982. bila je moj pokušaj da prizovem štogod od onog što sam čuo i osjetio na ranim pločama hip-hopa. Neka vrsta, ako ćete, obavijesti o tome što se događa. Kad sam radio na albumu “Wise Up Ghost” radije nego li da pišem ljubavne pjesme vratio sam se toj ideji. „Beatove“ koje je složio Questlove te aranžmani koje smo u studiju napisali Steve Mandel i ja omogućili su mi ne samo da ponovim stihove koji danas imaju drugačije značenje već da riječi stignu s različitim tempom te s kontrastnim raspoloženjima glazbe. Ponekad pak od riječi različitih pjesama stvaram kolaž novih priča ili kontroverzi. „Stick Our Tongue“ koristi stihove iz “National Ransom”, “Hurry Down Doomday” i “Pills and Soap”. Shvatio sam da sam se od samog početka rada na albumu „Wise Up Ghosts“ vraćao i ponovo obrađivao određene teme te da posve novi smisao danas može imati priča iz “Bedlama” (skladba s albuma „Delivery Man“ iz 2004.– op.Z.G.) koja se može preseliti u suvremene izbjegličke logore. U kampove u kojima su ljudi koji više ne znaju što tu rade ni kome da vjeruju.
Skladba “Wake Me Up” je posegnula za tekstom “Bedlama” i sljubila ga s refrenom „wake me up” iz pjesme “The River In Reverse” budući da u osnovi govori o istoj izdaji povjerenja. Dok se ova skladba usporava da bi omogućila slušatelju da uhvati konce priče, pjesma “Refuse to Be Saved” ubrzava i donosi slike koje ste prvi put čuli u“Invasion Hit Parade” nastaloj 1989.
– U nekim starijim intervjuima govorili ste o svojevrsnoj demokratizaciji glazbene distribucije i uvođenja čvrstih žanrovskih granica zbog Interneta. Vi ste pak jedan od autora i izvođača koji je često preskakao granice između countryja, jazza, chamber popa, Motown soula, americane, hip hopa… Jesu li žanrovi manje bitni danas nego li su to bili u vrijeme kad ste, na iznenađenje mnogih, 1981. snimili country album „Almost Blue“?
– Da, tako sam nekad govorio no etikete i žanrovi moraju biti samo putokaz a ne znak zabrane koji kaže „stop“!
– Kazali ste jednom da je vaše odrastanje bilo drugačije od većine te da ste, zahvaljujući ocu koji bio trubač i pjevač, slušali glazbu različitu od one vaših vršnjaka?
– Točno je da je moj otac slušao i „skidao“ nove pjesme dok su svirale na radiju dok su roditelji mojih prijatelja zacijelo tražili da se stiša ili ugasi radio dok je ta glazba svirala. Šire poznavanje glazbe dobio sam čini mi se ipak od majke koja je od svoje četrnaeste godine radila u prodavaonici ploča. Nije imala formalno glazbeno obrazovanje te, iako je znala pjevati, nikad nije nastupala pred publikom no dobro je znala klasičnu glazbu, voljela jazz i plesnu glazbu s vokalistima. Prenijela je to i na mene.
– Surađivali ste i snimali s brojnim velikim glazbenicima od vaših Attractionsa pa do Allen Touissaina, Billa Frisella, The Brodsky Quarteta, Rootsa… da spomenem samo neke od njih. Surađivali ste i s legendama poput Burta Bacharacha i Paula McCartneya… S Rootsima ste na „Wise Up Ghost“ albumu svoju autorsku viziju savršeno projicirali na njihov amalgam soula, funka i jazza. Je li vam surađivanje s tako različitim glazbenicima i posvajanje brojnih žanrova donijelo oslobađanje od inače rigidnih žanrovskih barijera? Također i od etikete koju mediji mahom nalijepe nakon prvih nekoliko albuma?
– Kada sam kao devetogodišnjak bio član The Beatles Fan Cluba ili slušao „Walk On By” na radiju, nisam mogao ni pomisliti da ću surađivati i pisati pjesme zajedno sa Paulom McCartneyem ili Burtom Bacharachom. No, ni jedna od tih suradnji nije bila dio nekog dugoročnog i pomno osmišljenog plana ili moje ambicije već samo rezultat želje da se dobije najbolje od svake glazbene avanture i ukazane prilike. Nisam imao potrebu da tijekom prvih deset godina karijere pišem glazbu prije nego li ću snimiti ploču no kada sam shvatio da to pruža nove mogućnosti komunikacije, usvojio sam i te vještine. S druge strane, spontani je eksperiment postao još uzbudljiviji.
– Kazali ste jednom da nemate baš najbolje mišljenje o svojim ranim albumima te da mnogi precjenjuju vaš prvijenac „My Aim Is True“ iz 1977. U autobiografiji “Unfaithful Music & Disappearing Ink” kazali ste da su to bili dani kad ste postali prava rock zvijezda, ikona novog vala te prigrlili image lošeg dečka i „brljali s vlastitim životom“ da biste mogli pisati „glupe male pjesme o njemu“?
– To su tri veoma različita razdoblja u mom životu. Pogled na „My Aim Is True“ se opet promijenio i danas držim da je to bio veoma dobar album za 24 sata studijskih termina i potrošenih tisuću funti. Clover (rock band iz San Francisca koji je svirao s Costellom u studiju – op.Z.G.) je bio dobar band no nisam dosita osjećao da snimam vlastitu ploču dok nisam snimio “Watching The Detectives” koja je, baš ironično, snimljena s pozajmljenom ritam sekcijom. Sve se brzo promijenilo s pojavom The Attractionsa (s kojima Costello 1978. snima remek djelo „This Years Model“ – op.Z.G.) no oko 1985. mučila me sumnja da se praćakam u emocionalnoj kemiji koju sam stvorio ne bi li napisao dovoljno turobnih i patničkih pjesama i njima napunio album. A te su pjesme bile istovremeno žive i nadrealne.
– Čini se da ste veoma kritični prema vlastitom radu?
– Najbolji prijatelj mi je rekao da je baš to prvi dojam kojeg je stekao nakon što je pročitao moju autobiografiju “Unfaithful Music & Disappearing Ink”. Odgovorio sam mu da bi bilo mnogo tragičnije da o sebi mislim u superlativima.
– Imali ste, nazovimo ga, country etapu u osamdesetima, pa onda razdoblje posvećenosti klasici u devedesetima s Brodsky Quartetom, nakon uragana Katarina uslijedila je faza fascinacije glazbom New Orleansa, s Rootsima ste prigrlili jazzy soul i funk… No uvijek ste bili prepoznatljivo svoji i slušatelj je bez obzira na žanrovsku nišu u kojoj ste bili mogao sa sigurnošću kazati – to je Elvis Costello?
– Što god da radio ostat ću zatočen s ovim licem i, u određenoj mjeri, s ovim glasom. Možda je to dobra stvar. Bez obzira kako da to nazivate i čiji vam se glas priviđa u mašti, zvuk koji izlazi iz vaši usta je vaš vlastiti. Pa ma kakav on bio. Album kojeg smo Impostersi i ja upravo završili a koji će biti objavljen koncem godine, je ploča o tome kako zvučimo danas i kako danas osjećamo glazbu. U njemu se zrcale plodovi iskustva i četrdesetogodišnjeg zajedničkog sviranja nas trojice (uz Costella tu su klavijaturist Steve Nieve i bubnjar Pete Thomas, bivši članovi Attractionsa – op.Z.G.) te 16 godina postojanja Impostersa.
– U knjizi „Unfaithful Music & Disappearing Ink“ ima mnogo detalja o vašoj suradnji i susretima s legendama poput Joe Strummera, Paula McCartneya, Boba Dylana, Burta Bacharacha… Možete li kazati štogod o njihovom utjecaju – posebice kad je riječ o Strummeru i Dylanu – na vaš rad?
– Gledao sam Joea (Strummera) uživo kad god mi se pružila prilika, kupio svaki album i bio u studiju kad su The Clash snimali „London Calling“. Mogli ste dobiti sjajan uvid u Joeov osjećaj za apsurdno i skepticizam o ljudskoj prirodi kad je napisao „A White Man In Hammersmith Palais”. Ne zaboravite stihove “If Adolf Hitler flew today. They’d send a limousine anyway” (da se danas pojavi Adolf Hitler, poslali bi mu limuzinu). Mnogi pamte i stih „pretvorili su pobunu u novac“ no često im promakne Joeov crni humor kojeg je mnogo u njegovim tekstovima. A kad smo kod Dylana, ima veoma malo pisaca za koje možete kazati da su srušili barijere i predodžbu o onome što je moguće i dozvoljeno u pjesmama. Kao i Joni Mitchell, Dylan je nadahnuo mnoge loše kopije. Učinio sam sve da ne budem jedna od njih no nikad se ne može odreći njegov utjecaj.
– Neki od vaši najvećih hitova i velikih pjesama su i politički komentari tadašnje situacije. „Oliver’s Army“ ste napisali nakon posjete Belfastu, „ Less Than Zero“ je o britanskom fašistu Oswaldu Mosleyu, „Shipbuilding“ je nadahnuta ratom za Falklande… Mislite li da ste, pored svega ostaloga, i politički „singer-songwriter“? Poput Dylana ili Strummera?
– Uopće se ne slažem s tom definicijom političkog „singer-songwritera“. Postoji golema razlika između pjesama “Master Of War” i “Visions Of Johanna” ili “Tears Of Rage”. Čak je i Clashova pjesma „Straight To Hell“ koju su napisali Joe i Mick Jones, o ljudskoj patnji u središtima političke ili vojne scene a ne o nekoj konkretnoj politici. Mi smo – imamo li sreće – prije i poslije svega ljudi a ne puke „političke životinje“.
-Jeste li ipak u napasti napisati pjesmu o Brexitu ili Trumpu? Ili možda o „velikom bratu“ koji nas nadzire sa svih strana što doista više nije paranoidna fantazija već činjenica?
– Uvijek pokušavam ne pisati o mediokritetima. Zajedništvo mira, tolerancije i kulturne znatiželje bilo bi sjajna stvar. Za razliku od financijskog koristoljublja.
Recimo, više od dvije godine radim na glazbenoj adaptaciji za kazalište „A Face In The Crowd“ Budda Schulberga i napisao sam 21 pjesmu. Produkcija u svijetu teatra je mnogo složenija od skladanja za koncertnu scenu ili za snimanje albuma. Na jesen ipak krećemo s trećom etapom i nadamo se da će premijera biti iduće godine no ta priča ionako nije samo za danas poput novinskog teksta ili komentara. Sculberg je napisao tu kratku priču još ranih pedesetih godina prošlog stoljeća a na nagovor Elie Kazana napisao je scenarij po kojem je Kazan 1957. snimio film. Priča upozorava na moć televizije koja može stvoriti čudovišta; populističke demagoge i lažne „ljude iz naroda“. Schulberg nije nikako mogao predvidjeti sadašnja događanja no zacijelo ga ovo danas ne bi iznenadilo. Moja kolegica Sarah Ruhl koja radi adaptaciju za kazališnu scenu i ja znamo da bi bila igra na prvu loptu i lijenost kad bi se ta priča samo vezala uz neki prolazni užas. Ona je vječna. Stoga, nemajte brige ako vam je promaklo ovo čudovište. Mračna srce gomile stvorit će s vremenom neko novo.
– Napustili ste Englesku prije mnogo godina. Živjeli ste u Irskoj, u Sjedinjenim Državama, a sada u Kanadi… Osjećate li se još uvijek kao Britanac?
– Englez sam kad mi to odgovara, kao kad mi netko kani provjeriti identitet. Filozofski sam nesklon nošenju osobnih dokumenata. Sve šta počinje s pitanjem „gdje su vam papiri?“ nikad ne završi na dobro. Možda mi je zato tako važno pamtiti kako se teško mučila polovina moje obitelji. Moj pradjed je bio, danas bi se to reklo, „ekonomski migrant“ i nije imao pravo glasa. Njegovi su u zlobnim karikaturama ili u komentarima opisani kao nesposoban i nespretan narod baš kao i većina onih s dna društvene ljestvice. Oba su moja djeda 1914. bili poslani u Francusku da se bore u ratu kojeg nisu započeli. Jedan od njih je dva dana ranjen ležao u rovu a drugi proveo četiri godine u njemačkom zarobljeništvu radeći kao rob na seoskom imanju. Moj život je bio doista lagodan i sretan u odnosu na njihov no nisam baš zahvalan državi za odnos prema mojim pecima. Jer bilo im je jasno rečeno da to nije doista njihova domovina. Zvali su ih samo kad su im bili potrebni i kad im je to odgovaralo. Zar da onda budem sentimentalan zbog zastave i krune dok s druge strane stoji svijet kojeg se može vidjeti i voljeti. Počevši s Hrvatskom.
