Jimi Hendrix je 16. listopada 1968. objavio svoj treći (i zaključni) studijski album: dvostruki album „Electric Ladyland“.
Dio kritičara „Axis: Bold As Love“ drže posljednjim velikim Hendrixovim albumom no i slijedeći „Electric Ladyland“ je bio sjajan. Hendrix je otišao korak dalje sa improvizacijama i korištenjem nove studijske tehnologije te na posljednjem albumu s Experience (godinu kasnije na istoimenom albumu naslijedio ih je Band Of Gypsies) kojeg je sam producirao dao nove priloge svojoj genijalnoj ostavštini. Dvostruki album nastajao je u prilično kaotičnoj atmosferi. Hendrixov perfekcionizam i beskrajna ponavljanja te, s druge strane, običaj da se studijski session pretvori u party s brojnim gostima u studiju, sve su više frustrirali Chasa Chandlera. Česta odsustva sa sessiona Noela Reddinga rezultirala su pak Hendrixovim sviranjem basa i „gostovanjima“ drugih glazbenika na velikom dijelu skladbi. Unatoč svemu tome pa i sveprisutnim narkoticima „Electric Ladyland“ je bio veličanstven.
Bio je to inovativan rock album na kojem su bezgrješno srasli psihodelija s ranijih albuma, nove ambicioznije zamisli, soul/funk, hard rock, elementi jazza… „Burning Of The Midnight Lamp“ je imala čvrste veze sa psihodelijom, fascinantna petnaestominutna „Voodoo Chile“ (na kojoj je bas i orgulje svirao Steve Winwood) bila je inovativan blues, „Crosstown Traffic“ žestoki hard rock s moćnim riffom, „Come On (Let’s The Good Time Roll)“ posveta New Orleansu u nadahnutom coveru teme Earla Kinga a „All Along The Watchtower“ (hit singl) najbolje posvajanje jedne Dylanove skladbe. „Electryc Ladyland“ je album bez ijednog slabog trenutka i doista oživotvorenje svih Hendrixovih autorskih i izvođačkih potencijala, njegova glazbenog naslijeđa te smionih eksperimenata i inovacija. Poput wah-waha koji je baš na ovom albumu najzastupljeniji a naprosto genijalan u „Burning Of The Midnight Lamp“. „Electric Ladyland“ je, rekoh, bio album s brojnim gostima. Recimo, dionicu flaute koja je kao i Hendrixov solo snimljena vrćenjem vrpce unatrag, u „1983… (A Merman I Should Turn to Be)“ odsvirao Chris Wood iz Traffica, Jack Casady iz Jefferson Airplanea je svirao bas u „Voodoo Chile“, Buddy Miles bubnjeve u „Rainy Day, Dream Away“ te „Still Raining, Still Dreaming“ a The Sweet Inspiration odradile pozadinske vokale u „Burning of the Midnight Lamp“.
„Electric Ladyland“ je slavu stekao i zbog kontroverznog omota s fotografijom 19 obnaženih djevojaka koje su (ne želeći prihvatiti izvorno Hendrixovo rješenje s fotografijom iz Central Parka) domislili u reklamnom odjelu diskografske kuće Track. Kao i album Blind Faitha u Britaniji je bio prodavan u papirnatim vrećicama no u SAD je napravljen novi omot za izdanje Reprisea s danas tako dobro znanom crveno-narančastom mutnom fotografijom Hendrixa.
