Ona stara Preradovićeva „od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest“ mogla bi biti nazivnik koncerta Nicka Cavea i The Bad Seedsa u zagrebačkoj Areni. Jer Cave se mijenja. Ne samo zbog tragedije koja ga je zadesila ili pak zbog promjene u sastavu The Bad Seedsa – u kojima su Thomasa Wydlera i Martina P. Caseya zamijenili basist Larry Mullins i Radioheadov Colin Greenwood – već zbog želje da svoje već dugotrajno glazbeno putovanje ne pretvori u dosadno špartanje istim stazama. Sasvim sigurno da četverolist albuma začet sa „Skeleton Tree“ a zaključen s friškim „Wild God“ nije po guštu svim starim fanovima no u Areni je i njima Cave dao ljekovitu dozu „starih“ The Bad Seedsa. I njih „podebljanim“ sjajnim ženskim pozadinskim vokalima i slojevitom zvučnom slikom u kojoj – kao i uvijek – ključnu ulogu igra multiinstrumentalist Warren Ellis.
Stoga je i koncert otvoren žalopojkom „Frog“ s novog albuma imao zadaću „probijanja“ leda i najave nove zvučne slike s dramatičnim aranžmanom i veličanstvenim učinkom pozadinskih vokala savršeno sparenim s uvijek sugestivnim i emocionalnim Caveovim baritonom. Za Cavea to nije nikakva novost jer odavno svjedočimo genezi od gnjevnog napaljenog „alternativca“ sklonog gotičkom crnilu do glazbenika spremnog za nove zvučne avanture garnirane starim moćnim zvučnim udarima. „Frog“ je bila logičan uvod u „Wild God“ s Caveom za klavirom i moćnim raspletom teme kao da je riječ o bisu a ne početku koncerta. „Songs Of The Lake“ je još više razvukla zvučnu sliku u glazbenom „sinemaskopu“ a emocijama do srži natopljena „O Children“ dobila novo „autobiografsko“ značenje. Uz savršenu asistenciju jecaja Ellisove violine. „Jubilee Street“ sa „Push The Sky Away“ naglasila je izvornu dramatičnost „sudarom“ uvodnog dijela s Caveom za klavirom i kasnijom eksplozijom The Bad Seedsa a podsjetnik na stara vremena donijela je i „From Her To Eternity“ s onim znanim ubrzanjima i „raspašojem“ na rubu kakofonije.
Novi broj „Long Dark Night“ – još jedan zgoditak s albuma „Wild God“ – okađena je countryjem koji bi legao Cashu dok je „Tupelo“ – stara fantastična posveta „kralju Elvisu“ – s ritmičkim pljeskankjem publike koja je spremno reagirala na svaki Caveov mig – imao pravi repetitivni tribalni ritam kao svojevrsni hommage Bou Diddleyu. „Conversation“ je bila još uvjerljivija nego li na novom albumu dok su vokali i band s naglašeniom „sudbinskim“ tomovima „Bright Horses“ digli u neslućene visine s Ellisom kao pravim vokalnim sparing partnerom. Amblematska „Joy“ i „I Need You“ sa albuma „Skeleton Tree“ (s Caveom koji je, činilo se, jedva susprezao nabujale emocije) prave su bolne žalopojke. Kao i „Carnage“ u izvedbi banda i „Final Rescue Attempt“ s onim ponavljajućim „I will always love you“ kojeg pozadinski vokali i klavir vuku ravno u srce gospela. Kakav bi to bio Caveov koncert bez „Red Right Hand“ s The Bad Seeds u orgazmičkom izdanju i zbornom pjevanju publike koja je, ona starija naravno, došla na svoje i sa „Mercy Seat“. Koncert je zaključen gotovo mantričkom „White Elephant“ nakon koje je usljedio „bis“. Još par klasika – „The Weeping Song“ te „Into My Arms“.
Bio je to naprosto sjajan koncert. Svima onima pak koji misle da je Cave otklizao prema kilavoj patetici samo jedna preporuka. Dajte ponovo poslušajte albume od „Skeleton Tree“ naovamo. Posebice „Wild God“.
