Otišao je 22. srpnja još jedan velikan bluesa: John Mayall – s pravom znan kao otac, bog i duh sveti britanskog bluesa. Da je John Mayall neprikosnoveni guru bijelog (britanskog) bluesa možda najbolje pokazuje sjajan četverolist albuma iz 1966., 1967. i 1968.: „John Mayall Bluesbreakers With Eric Clapton“, „A Hard Road“, „Bare Wires“ i „Blues From Laurel Canyon“. Zapravo, slobodno se može kazati da su kroz te tri –četiri godine kroz Mayallove formacije prošli ne samo nezaobilazni blues/blues rock gitaristi – Eric Clapton, Peter Green i Mick Taylor – koji su kasnije bljesnuli u Creamu, Fleetwood Macu i Rolling Stonesima – već i impresivan broj glazbenika sa svakog popisa „najvećih faca“ britanskog bluesa i rocka druge polovine šezdesetih. Poput basiste Johna McViea i bubnjara Micka Fleetwooda (obojice iz Fleetwood Mac), basiste Creama Jacka Brucea, niza bubnjara poput Aynsleya Dunbara koji je svirao s mnogim velikanima od Bowiea, Lou Reeda i Zappe do Whitesnakea te Andyja Frasera (Free), Hughiea Flinta (McGuinness Flint), Keefa Hartleya (Keef Hartley Band) ili Jona Hisemana (koji je, kao i još jedan Mayallov suradnik saksofonist Dick Heckstall-Smith bio utemeljitelj Colosseuma)…
Kao svojevrsni „nulti album“ britanskog bluesa naravno stoji „John Mayall Bluesbreakers With Eric Clapton“ – prvi album Erica Claptona koji je bitna kopča između Yardbirdsa i Creama, znan i kao „The Beano album“ po istoimenom strip albumu kojeg na fotografiji s omota Clapton drži u rukama. S Mayallom i Claptonom u Bluesbreakersima su tada bili John McVie i Hugh Flint dok je materijal – u kojem je Clapton pokazao svoje gitarističko umijeće svirajući Gibson Les Paul – bio niz standarda pomiješanih s tri autorska broja Mayalla te kolaboracijom s Claptonom u „Double Crossing Time“. I u coverima poput uvodne „All Your Love“ Otisa Rusha (koja je kasnije poslužila kao predložak i za Greenovu „Black Magic Woman“), blues brzaca „Hideaway“ Freddiea Kinga, klasičnog bluesa Delte „Ramblin’ On My Mind“ Roberta Johnsona, ali i u autorskim temama „Little Girl“ i Clapton/Mayall laganici „Double Crossing Time“ , kultni album britanskog bluesa/blues rocka pokazao je blistavo lice britanskog bluesa ozračenog rockom ali i što se sve može očekivati od Claptona nakon Yardbirdsa.
Album „A Hard Road“ bio je pak dokaz da za Bluesbreakerse ima života i nakon odlaska Claptona u Cream odnosno, najkraće rečeno, gitarsko umijeće Petera Greena te jedinstven gitarski zvuk s produženim tonovima izvedenim iz upečatljivih riffova. Riječ je – posebice u temi “Supernatural“ – o zvuku koji je bio u temelju kasnijih instrumentala Fleetwood Maca poput „Albatrossa“ ili sola u „Black Magic Woman“. Green je čak na „A Hard Road“ pjevao u dvije skladbe: živahnom standardu Williea Cobbsa „You Don’t Love Me“ s prepoznatljivom Mayallovom usnom harmonikom te svojoj autorskoj „The Same Way“. Mayall je pak pokazao top formu u „Leapin’ Christine“ (s podugim solom usne harmonike i orgulja uz minimalističke dodatke efektnih puhača) ali i u izvedbi covera skladbe Freddiea Kinga „Someday After A While (You’ll Be Sorry)“: u blues laganici s puhačima na tragu južnjačkog sola. Moglo bi se slobodno reći temi koja je zacijelo nadahnula Greena za neke kasnije autorske sporogoreće blues standarde Fleetwood Maca pa i za ozračje covera skladbe Little Willie Johna „I Need Your Love So Bad“.
Nakon albuma „Crusade“ također iz 1967. na kojem je Mick Taylor zamijenio Petera Greena, 1968. Mayall širi postavu Bluesbreakersa koji kao septet snimaju „Bare Wires“. O naraslim ambicijama i naglašenijim jazz utjecajima najbolje je svjedočila 23-minutna „Bare Wires Suite“ koja je zauzela cijelu prvu stranu albuma. Tema je bila simboličan Mayallov izlazak iz uskih okvira „klasičnog bluesa“ i prilično uspjelo kalemljenje raznih žanrovskih i stilskih dodataka temeljenom sastojku klasičnog izdanja Bluesbreakersa. Bilo je tu upliva brit-folka (naglašenog violinom Henryja Lowthera), akustičarskog country-bluesa, blues/boogie-rocka a la Canned Heat s eksplozivnim Taylorovim solima, soul stilizacija s puhačima i razigranim basom, jazza, blues brzaca, zappovske „avangarde“ te snenih dionica s orguljama… Druga strana albuma bila je „konvencionalnija“ pa je, recimo, odlična „No Reply“ s Taylorovom gitarom uz uporabu waha, razigrane udaraljke Jona Hisemana te s Mayallovom harmonikom bila objavljena kao singl. Na maloj ploči se našla i „She’s Too Young“ s raskošnim puhačima, Mayallovim orguljama i jazzy-soul štihom. „Bare Wires“ je bio posljednji album objavljen pod imenom Bluesbreakersa pa slijedeći „Blues From Laurel Canyon“ iz iste godine izlazi s potpisom Johna Mayalla.
„Blues From Laurel Canyon“ je objavljen u ljeto 1968. kao tipičan proizvod vremena koje je sve češće davalo konceptualne albume iliti albume s „ciklusom pjesama“ ali i nove „adrese“ na kojoj je nastao. Mayall se naime na tri tjedna preselio u Los Angeles i nastanio u Laurel Canyonu, adresi većine tadašnjih rock zvijezda kojoj se i sam Mayall vraćao živeći tamo desetak godina. Album je zamišljen i realiziran kao svojevrsni losenđeleški dnevnik s početnim zapisima koji govore o desetorosatnom letu iz Engleske (uvodna „Vacation“ i počinje zvukom zrakoplova i svojevrsni je proto blues/prog rock broj), šetnji Sunsetom („Walking On Sunset“ je odsvirana kao blues-rock odnosno besprijekorna fuzija bluesa delte Mississippija i rocka), susretima sa Zappom i Canned Heat (u skladbama „2401“ i “The Bear“ – posveti Bobu Hiteu koja počinje citatom riffa „On The Road Again“ te ima boogie klavir tipičan za Canned Heat) a završava devetominutnom „Fly Tommorow“ koja govori o povratku u Englesku. Album je Mayallu donio potpuno oslobođenje od slave ali i tereta Bluesbreakersa odnosno mogućnost sa svoju trajnu naklonost bluesu kanalizira na novim glazbenim teritorijama. Izvrstan zaključni broj je tako veoma blizak kasnijim laid-back temama J.J.Calea ili Coodera u nadahnutom „džemanju“ s gitarskim dionicama Micka Taylora i Mayallovih orgulja ali i učinkom odličnog banda u kojem su bili basist Stephen Thompson i bubnjar Colin Allen. U baladi „First Time Alone“ u kojoj Mayallove klavijature i diskretna gitara stvaraju gotovo nabožnu atmosferu, priključio im se i Peter Green. U temi „Medicine Man“ Mayall pak nadahnuto poseže za tribalnim ritmičkim obrascem američkih indijanaca kojeg će kasnije koristiti mnogi a u „Long Gone Midnight“ demonstrira čudesan „suživot“ njegovog upečatljivog Hammonda i Taylorove gitare u „onozemaljskoj“ blues temi. Zapravo „Blues From Laurel Canyon“ je ne samo Mayallovo – za mene i danas – remek djelo iz šezdesetih već i trijumf (tada još tinejdžera!) Micka Taylora kao gitariste i zacijelo najvažnija vjerodajnica za njegov skori odlazak u Rolling Stonese.
Mayall je i u narednim dekadama stalno svirao te nastupao (i u Zagrebu) no njegovi sjajni albumi iz šezdesetih ostaju nenadmašni i krucijalni za uzlet bijele blues scene (koja je mutirala i prema hard bluesu i heavy metalu) u Velikoj Britaniji.
