Na današnji dan 27. srpnja 1973. New York Dolls su objavili nastupni album „New York Dolls“. Jedan od najboljih debija u povijesti rocka (svakako među Top 20 izdanja) objavljen na etiketi Mercury Records producirao je Todd Rundgren.
Unatoč kratkoj karijeri, New York Dolls imali su značajnu ulogu kao proto-punkeri i pioniri punk-glama te thrash-metala. Karijeru su započeli u grupi koju su predvodili David Johansen i Johnny Thunders gradeći tijekom dvije godine ugled žestoke i provokativne koncertne atrakcije. S novom postavom, u kojoj su se našli pridošlice Sylvain Sylvain i Jerry Nolan, 1973. uspjeli su doći do ugovora s Mercuryjem i u produkciji Todda Rundgrena snimaju sjajni nastupni album „New York Dolls“. Rundgreen je u studiju uspio postići atmosferu na tragu njihovih žestokih koncertnih nastupa pa albumom umjesto tehničke perfekcije dominira Johansenov promukli vokal i Thundersova eksplozivna gitara. Premda je na cijelome albumu tek neznatno derivirao jedan riff, Thunders je – podržan Sylvainovom ritam gitarom – uspio dati pečat albumu koji je u glazbenom smislu mnogo dugovao Rolling Stonesima iz druge polovine šezdesetih i brojevima poput „Have You Seen Your Mother Baby“ te uplivima produkcije Brill Building popa (koji je odgovarao njihovoj camp stilistici).
S druge, pak, strane, New York Dolls bili su bliski detroitskim rockerima Iggyju i Stoogesima te MC5. Album je dobio iznimnu podršku kritike, ali ne i masovne rock publike. Ipak, New York Dolls nalaze kultno sljedbeništvo, postaju poznati po svojim provokativnim nastupima, ali i po buntovnom i bizarnom imageu s make-upom – koji je bio zaštitni znak Johansena – te poigravanju s travestijom. Prvijenac Dollsa s deset autorskih brojeva i coverom skladbe „Pills“ Boa Diddleya ostao je trajno zapamćen po temama „Personality Crisis“ (s boogie woogie klavirom), „Looking for A Kiss“, „Trash“ (kao prototip punka s pop senzibilitetom) i „Jet Boy“ koje su utjecale na brojne kasnije generacije glazbenika (najviše na Sex Pistolse i Ramonese ali i na glam rockere, Kiss te kasnije i na Guns N’Roses). Album je s obje strane Atlantika dobio sjajne kritike ističući energiju, vještu Rundgrenovu produkciju te odlične Johansenove tekstove koji su – koristeći ulični govor i izravnost ali ne i banalnost popa šezdesetih – govorili o tinejdžerskim frustracijama ali i aktualnim temama (vijetnamski rat).
