Ipak ona prava hrvatska diskografska priča autorskog rocka počinje s Grupom 220.
Pjesma Drage Mlinarca „Osmijeh“ koja se našla na prvom singlu grupe objavljenom 1967. postaje prvi pravi autorski hit jednog domaćeg banda. Snimila ju je Grupa 220, novi band sa članovima negdašnjih Jutarnjih zvijezda – ritam gitaristom Mlinarcem i basistom Mišom Tatalovićem, te solo gitaristom Vojkom Sabolovićem i bubnjarom Rankom Balenom. Grupa 220 je – kako je to već bilo uobičajeno – lokalnu popularnost stekla svirajući popularne inozemne brojeve na „domaćem terenu“, na zagrebačkom plesnjaku Vrbiku a potom na drugim prestižnijim zagrebačkim adresama. „Osmijeh“ je Mlinarec napisao još u Jutarnjim zvijezdama no nakon što se snimka na Radio Zagrebu „primila“ kod mlade publike, za Jugoton snimaju i objavljuju EP sa četiri pjesme: Mlinarčevima „Osmijeh“, „Uvijek kad ostanem sam“ i „Grad“ (kasnije je ova potonja postala dio soundtracka za Hadžićev film „Protest“) te rockersku obradu polke „Večer na Robleku“. (I ovaj se EP 2020. našao u kolekciji Jugotonovih reizdanja).
Prvoj Mlinarčevcoj verziji „Osmijeha“ Vojko Sabolović je dao prepoznatljiv gitarski uvod uz svirku koja podsjeća i na Beatlese i Byrdse što je, uz rokersku bas dionicu i Balenov „beat“, broju davalo karakter modernosti na tragu skladbi koje su s kašnjenjem dolazile i do nas. I Grupa 220 korača izvan prostora plesnjaka i gitarijada pa na Festivalu šansona u Zagrebu nastupa sa skladbama „Košulja sa cvjetićima“ Stipice Kalođere te „Zaboravite što sam vam rekao“ Alfija Kabilja. Ova prva bila je nadahnuta kod nas veoma popularnim francuskim pjevačem Antoineom i njegovim hipijevskim imageom kojeg je već bio posvojio Mlinarec. O popularnosti tih godina najbolje govore i česte naslovnice u „Plavom vjesniku“. Zvjezdanom statusu svjedočilo je i pojavljivanje Grupe 220 u filmu „Tri sata za ljubav“ za kojeg je Mlinarec pisao glazbu te prvi televizijski spotovi („Osmijeh“). Na drugom EP-ju uz Mlinarčeve hipijevske teme „Kad bih bio Petar Pan“, „Dobro došla draga“ i „Ljubav je kao cvijet“ našla se Kabiljova „To već i vrapci fućkaju“ sa zagrebačkog festivala a početkom 1968. Grupa 220 je na još jednom Zagrebačkom festivalu s Krajačevom „Kamo vodi sad sve to“. U ljeto – koji mjesec nakon dolaska klaviriste Branimira Lamberta Živkovića – zajedno s Arsenom Dedićem nastupaju i na „Splitu“ sa skladbom „Razgovaram s morem“. No pravi uzlet tek je bio pred njima.
U godini velikih svjetskih rock albuma ali i šezdesetosmaške „revolucije“ koja je promijenila popularnu kulturu upivši u mainstream sve moguće alternativne i supkulturne pritoke, i ovi naši prostori su dali svoj obol. Od „Crvenog peristila“ kao jedne od najranijih europskih konceptualnih akcija intervencije u javni prostor do albuma „Naši dani“; od studentskih nemira do flower powera koji se polako uvlačio u garderobe rockera poput Mlinarca ali i na naše ulice do već „ozbiljnog“ etabliranja potrošačke kulture koja je glasno isticala svoju različitost od sivila iza „željezne zavjese“, famozna šezdeset i osma se upisala kao godina koja je dobrano promijenila i naš „socijalistički“ mikrokozmos.
Većinu tih promjena – barem kada je popularna kultura u pitanju – utjelovljena je u Grupi 220 i albumu „Naši dani“. Činjenica da je riječ o prvoj domaćoj long play ploči, manje je važna od sadržaja „Naših dana“: folkom ogrnute pop-psihodelije kakva se recimo u isto vrijeme mogla naći na albumima Love i kod Traffica ili pak dylanovsko/donovanovski „trubadurski“ uplivi u temama koje će uskoro postati i zaštitni znak Mlinarčeve samostalne karijere. Dolazak petoga člana, orguljaša i klaviriste Branimira Lamberta Živkovića, Grupi 220 je dao bogatiji sound temeljen na pištećim orguljama koje su najčešće podsjećale na zvuk Alana Pricea ali i mogućnost za izlazak iz zabrana klasičnih VIS-ovskih aranžmana uz aranžerske eksperimente i inovacije.
Album „Naši dani“ – najavljen zapravo skladbom „Prolazi jesen“ koja se, premda u istom stilu kao i materijal albuma, nije našla na long play ploči već je objavljena kao singl – bili su logičan finale Grupe 220 ali i nulta točka kasnije Mlinarčeve samostalne karijere. Uostalom, album je prokazao očite razlike u poetikama gitariste, a sve češće i autora te pjevača Vojka Sabolovića, i Drage Mlinarca. Usporedba Sabolovićevih skladbi „Nekad smo se voljeli“ te „Sjeti se onih dana“ – koje su, kao i „Plavi svijet“ sa B strane singla „Prolazi jesen“ bile tipičan proizvod „visovskog“ glazbenog svjetonazora – te Mlinarčevih „Besciljnih dana“ i „Starca“ – skladbi s dylanovskom atmosferom i rukopisom koji je odredio poetske gabarite kasnijeg samostalnog albuma „Pjesme s planine“ – zorno svjedoči o napajanjima udarnih imena Grupe 220 na različitim izvorima.
Pedesetak godina nakon izvornog objavljivanja ( i dvadesetak nakon prvog reizdanja na CD formatu) „Naši dani“ djeluju istovremeno i (očekivano) naivno i (zapanjujuće) očuvano. Čak i – svježe. Vrag će ga znati je li to zbog udarnih brojeva s prvijenca („Negdje postoji netko“, „Nešto malih stvari“, „Besciljni dani“”…) koji korespondiraju i sa aktualnim sazvučjima retro ukusom ozračene indie-pop/folk scene ili pak zbog nostalgične koprene koja kao i u slučaju reizdanih albuma ranih Beatlesa, ploči daje „dodatnu vrijednost“.
