Tadašnji jugoslavenski „električari“ iliti bandovi – nazvani VIS-ovima odnosno vokalno instrumentalnim sastavima – mahom su snimali covere inozemnih hitova uz prepjeve ili pak izvedbe na engleskom jeziku. Ništa čudno jer to su radili i Talijani, Francuzi, Nijemci a i britanski je blues i rhythm and blues boom šezdesetih počeo coverima američkih predšasnika. No u tim dominantno „reproduktivnim godinama“ koje su morale pokrpati i kronični manjak originalnih ploča, postupno su rasle i autorske ambicije. Svakako i zbog činjenice da je u strahu od amerikaniziranih „loših utjecaja sa Zapada“ i na radijskim programima i kod diskografa vladalo uvjerenje da treba što više podržati domaće autorske izlete. Ili barem prepjeve na hrvatskome. Izvođači poput Bijelih strijela i Crvenih koralja prostor afirmacije su među prvima potražili i našli na tadašnjim festivalima zabavne glazbe pa, primjerice, na Zagrebačkom festivalu uspješno nastupaju Bijele strijele, Zlatni akordi i Grupa 220 a Crveni koralji predvođeni pjevačem Borisom Babarovićem tri uzastopne godine (1965. – 1967.) i pobjeđuju. Na Splitskom festivalu pak splitski Delfini u alternaciji sa Shadowsima izvode „Beat na moru“, Grupa 220 osim na zagrebačkom festivalu nastupa i na „Splitu“ izvevši s Arsenom Dedićem „Razgovaram s morem“…
Siniša Škarica, u svojoj opsežnoj „Tvornici glazbe – Priče iz Dubrave“ koja prati razvoj najvećeg jugoslavenskog diskografa Jugotona/Croatia records navodi da bi „prava krštenica (domaćeg) punokrvnog rock ‘n’ rolla trebala biti ona ispisana 6.prosinca 1962. kada zagrebački „električari“ VIS Bijele strijele objavljuju za Jugoton svoj debitantski EP, ploču s tri aktualna rock standarda i vlastitim instrumentalom („Svi trče oko Sue“/“Runaround Sue“, „Wonderer“, „Rastanak“ / „Seal With A Kiss“, „Strijele“).
„Njihovo ime uz rock’n’roll“ veže, dakle, puno toga prvog: prva (singl) ploča, prvi festival, prve beat(les) snimke!“ zapisao je Škarica tvrdeći da su baš Bijele strijele otvorile vrata svima koji su stizali poslije njih.
Novom zvuku, kako su ga tada zvali „beatu“, priklonili su se i neki od uspješnih skladatelja zabavne glazbe poput Alfonsa Vučera koji u jednom intervjuu iz 1967. govori o svojoj plodnoj suradnji s Crvenim koraljima i sklonosti prema „električarima te osebujnom domaćem fusionu zabavne i „beat“ glazbe VIS-ova. „Već u samom početku „booma“ muzike na 220 volta osjećao sam neku sklonost prema toj vrsti muzike. Međutim najteže mi je bilo povezati taj strani „materijal“ s domaćim, odnosno slavenskim mentalitetom (…) Crveni koralji su za mene još uvijek najbolji domaći ansambl te vrsti. Smatram da su najpogodniji za moja htijenja, odnosno za prilagođavanje mojih festivalskih kompozicija današnjem „beatu“. Još ni do danas to nije onaj pravi „beat“, jer naša široka publika nešto sporije prihvaća novitete. Ako gledamo kronološkim redom moju suradnju sa Crvenim koraljima – to su pjesme „Pisma“ (Zagreb 65.), „Mirjana“ (Zagreb 66.) i „Ne pitajte za nju“ (Zagreb 67.) – može se ipak zamjetiti neki razvoj prema beatu“…“.
O „beatu“ je 1967. govorio i Ivica Krajač (čiji se vokalni kvartet 4 M također povremeno šaltao prema novom zvuku) zaključivši da domaće kompozicije lansirane gotovo isključivo na festivalima (ipak) nisu u potpunosti „beat“. Kvartet 4M osnovao je još 1956. Ivica Krajač – Mali zajedno s Brankom Marušićem – Medom, Željkom Ružićem – Mukijem i Mirom Ungarom a ime su im dala četiri M njihovih nadimaka. Kasnih pedesetih nastupajući u zagrebačkom Glazbenom zavodu i „Varieteu“ regrutiraju mlađu publiku svojom atraktivnom manirom višeglasja nadahnutog američkim vokalnim skupinama u tzradiciji doo-wopa te izvedbom prepjeva stranih hitova. Jedan od njih, „Down On The River Side / Na našoj obali“ našao se i na njihovom nastupnom singlu 1958. Scenske nastupe koji su izrasli u pravi show izbrusili su pak na gostovanjima. Najprije u Beču a potom i drugamo po Europi što ih dovodi i do nastupa na tamošnjim festivalima ali i do inozemnih izdanja za talijanskog i španjolskog diskografa. Njihovo „Platno, boje kist i twist“ izvedeno na Zagrebačkom festivalu 1963. bio je veliki hit no istovremeno i prepoznatljiv obrazac brojnih kasnijih prepjeva i autorskih Krajačevih uspješnica poput „Bebel“ (zgodne posvete glumcu Jean-Paulu Belmondu), „Charlie Brown“ (duhovitog prepjeva skladbe Coastersa), tradicionala „Kad ja pođoh na Bembašu“ , „Rijeke bez povratka“, „Zelenih polja“… Mada su bili bliži američkim vokalnim skupinama s kraja pedesetih i početka šezdesetih (Coasters, Pletters…) i tradiciji doo-wopa nego li „beatu“ prema kojem je Krajač bio suzdržan i 4 M su se osluškujući duh novog vremena priklanjali festivalskom zabavno-visovskom hibridu.
