Na današnji dan 3. srpnja 1971, u sobi (kupaoni) pariškog hotela pronađen je mrtav Jim Morrison. Smrt je – glasio je službeni izvještaj – nastupila zbog srčanog udara.
Kada bi trebalo samo po jednoj pjesmi pamtiti pjesnika i karizmatičnog pjevača Jima Morrisona, osobni izbor bi bila „The End“ s albuma prvijenca Doorsa.
U njoj je naime ostvarena Morrisonova ideja spajanja teatarskih elemenata, poezije nadahnute grčkom dramom odnosno mitom o Edipu i rocka. „The End“ je najprije uspješno testiran na koncertima no hvatanje njegove sceničnosti i energije u studijskim uvjetima bilo je prilično neizvjesno. Producent Paul Rothchild u uspješnoj selidbi sa scene na vinil odigrao je ključnu ulogu a Morrison je pod utjecajem LSD-ja u potpuno zamračenom studiju osvijetljenom samo svijećama ostvario nezaboravnu izvedbu. Priča s Jimovim „acid tripom“ ima i nastavak. Nakon prvog stimulativnog učinka haluciogena Morrison je – svjedočio je kasnijih godina Krieger – bio odveć „stoniran“ da bio nastavio snimanje. Band se povukao iz studija a nezadovoljni Morrison svoj gnjev zbog prekida sessiona demonstrirao pošteno napunivši studio pjenom za gašenje požara. Priča ima i druge verzije pa i one da je pod utjecajem haluciogena Morrison crvena studijska svjetla zamijenio za vatru.
„The End“ – ili mini-opera o Edipu, kako su je onih godinama također znali nazivati kritičari – dodatnu je slavu stekao deset godina nakon objavljivanja albuma zahvaljujući Coppolinoj „Apokalipsi“ u čijem je soundtracku dobio zapaženu ulogu. Zašto baš „The End“? Zbog poznanstva velikog redatelja i Morrisona? Možda no prvenstveni razlog je omiljenost „The Enda“ među američkim vojnicima u Vijetnamu. Zanimljiva je teza Mikala Gilmorea koji je u svojoj knjizi „Night Beat – A Shadow History Of Rock and Roll“ dao svoje viđenje Morrisonove uglazbljene „edipovske“ poeme i onog zaključnog vriska „Oče, želim te ubiti, majko želim te…“. „Više od pjesama Boba Dylana i Rolling Stonesa , Morrisonov je tekst pokazao da je stara generacija izdala svoju djecu i da ta izdaja priziva osvetu. Nimalo stoga ne čudi da je glazba Doorsa – a posebice „The End“ – bila miljenik pun značenja među američkom mladeži koja se borila u Vijetnamu u ratu u koji su djeca poslana da ubiju ili budu ubijeni u ime zastrašujućih ideala starije generacije.“
Iako je jedanaestominutna skladba prvenstveno poznata po Morrisonovoj izvedbi i tekstu, njezina glazba je jednako uzbudljiva, originalna, hipnotička… Lelujavi istočnjački i nedvojbeno psihodelični gitarski uvod praćen diskretnim udaraljkama uz savršeno balansirane Manzarekove orgulje, postupno – svakim novim prijeđenim krugom ove osebujne glazbene mantre – sve više raste do pravog orgazmičkog finala. Ma koliko da se naizgled od silne uporabe „otrcao“ „The End“ je doista jedan od najboljih pojedinačnih komada i psihodelije i uglazbljene drame; izvanvremeni broj koji je – bespogovorno – Jima Morrisona i Doorse upisao u vječnost.
