Na današnji dan 19. veljače 1950. rođen je Andy Powell gitarist Wishbone Ash.
Wishbone Ash su u šezdesetima osnovali pjevač i basist Martin Turner te bubnjar Steve Upton kojima su se priključila dvojica gitarista: Andy Powell (koji je mahom svirao sola) i Ted Turner (kojeg je 1974. zamijenio Laurie Wisefield . Tijekom ranih sedamdesetih i sredinom desetljeća uživali su golemu popularnost u velikoj Britaniji gdje ih je kritika dočekala kao domaće inačice Allman Brothersa.
Stilska odlika Wishbone Asha bio je hard rock ogrnut prog rockom a zaštitni znak unisone melodiozne dionice dvaju gitarista. (Uzgred rečeno utjecale su u sedamdesetima obilato na Drugi način i Parni valjak). U njima su bile i natruhe bluesa i soula što se idealno slagalo uz melodiozne bas dionice Martina Turnera i jazzom nadahnuto bubnjanje Stevea Uptona.
Bilo je to očito već na nastupnom eponimnom albumu „Wishbone Ash“ obijavljenom 4. prosinca 1970. Na A strani albuma dominirale su tri skladbe bržeg tempa (na tragu boogie blues/hard rock stilizacija s unisonim dionicama gitarista te klavirom gosta Matthewa Fishera) no bila je tu i balada „Errors On My Way“ obdarena dvoglasima te melodioznim Powellovim gitarskim solom i unisonom svirkom gitarista. Na B strani su bile dvije dugačke teme s upečatljivim instrumentalnim dionicama. Tema „Phoenix“ koju je na albumu otvorio (i zatvorio) bubanj uz gitarski solo, rasplitala se kao lirski instrumental (s wah wahom i gitarskim sitnovezom ali i obvezujućim unisonim vožnjama dvaju gitarista u prog-rock ubrzanjima) koji je postao koncertni standard.
Drugi album „Pilgrimage“ objavljen je 17. rujna 1971. otišao je korak dalje od izvornih hard rock/boogie blues korijena. „Jail Bait“ koji je dao upečatljivi (često kasnije kopiran riff) bio je još u staroj maniri dok je uvodni brzac „Vas Dis“ bio na istom tragu kao i hit Focusa „Hocus Pocus“. No s jazzom oplahnutim basom i uvodnim bubnjem te vokalima bez teksta koji su pratili melodiju furioznih gitara. I na ovom albumu su bile upečatljive „laganice“.
Šestominutna „Valediction“ koja je postala klasičan broj u opusu banda (zacijelo vraški poticajna za Drugi način), s višeglasjima i lirskom gitarom bila je – kako je to bilo uobičajeno kod prog rocka – sastavljena od više (instrumentalnih) stavaka. Tu su se našla i dva kratka instrumentala „Alone“ i „Lullaby“. Oba s utjecajima britanske folky melodioznosti i sjajnim gitarama a potonja bez bubnja i basa. Osmominutna „The Pilgrim“ složena je od dvije zasebne teme. U prvoj kao laganici solo je svirao Ted Turner (na trenutke kao Peter Green na „Albatrossu“) a Andy Powell mu asistirao dok su u drugom bržem eksplozivnom dijelu (s Turnerom koji je pratio bas liniju) promijenili uloge. „Jailbait“ je pak bila najizvođenija skladba albuma na koncertima temeljena na hard rock boogie-bluesu (a la Status Quo ili rani Parni valjak) uz „raskalašena“ gitarska sola.
Album „Argus“ je objavljen 28. travnja 1972. Mada nije zamišljen kao konceptualni album sa zaokruženom pričom, na njegovoj drugoj strani – sukladno naslovu i ovitku albuma s rješenjima tada nezaobilaznih umjetnika tvrtke Hipgnosis – našle su se teme nadahnute grčkom mitologijom.
Treći album Wishbone Asha još je više usavršio – ionako vraški utjecajnu – unisonu svirku dvaju gitarista te još više istaknuo neke stare i nove stilske odlike prethodnika. Naravno, višeglasja, hard rock i prog rock ali i poduke britanskog folk-rocka (u brojevima poput uvoda devetominutne „Time Was“ s eksplozijom u drugom dijelu) koji je bio nagovješten na ranijem albumu. Skladbe pak poput „The King Will Come“ koja otvara B stranu, blues balade „Sometime World“ sa zanimljivim i naočekivanim brzim drugim dijelom podugačkog broja, zanimljive boogie stilizacije s riffom unisonih gitara „Blowing Free“ ili i žestoke i nježne „Warrior“ koja je mogla biti i nešto od Lynyrd Skynyrda … pokazale su stilsku raznolikost banda u želji za izbjegavanjem klišeja.
Četvrti album nazvan jednostavno „Wishbone Four“ objavljen je 11. svibnja i973. donio je pomalo drastičan iskorak uz udaljavanje od unisonih svirki dvaju gitarista te dionica koje postupno rastu i završavaju u „eksploziji“. Naglasak je stavljen na već ranije naznačene utjecaje elemenata folka i akustične gitare (uz lap steel gitaru i „dvanaesticu“ Teda Turnera) koji su dominirali u brojevima „Ballad Of The Beacon“, „Everybody Needs A Friend“, „Sing Out The Song“ i „Sorrel“.
Na albumu se po prvi put u diskografiji Wishbone Asha nalaze i puhači u skladbi „No Easy Road“. Tema „Ballad Of The Beacon“ uz „Everybody Needs A Friend“ – možda i najbolji broj albuma – bila je prvorazredan album folkom ozračenog rocka s nježnim gitarskim solom. Uvodna hitoidna „So Many Things To Say“ bila je ipak žustri rock broj blizak i poetici Free/Bad Company ili – u kasnijim desetljećima Bon Joviju . Baš kao i „Doctor“ koji otvara B stranu.
Nakon odlaska Teda Turnera Wishbone Ash su nastavili snimati razmjerno solidne albume no ništa što bi se moglo mjeriti s „velikom četvorkom“.
