Na današnji dan 18. svibnja 1980. u 23. godini života – izgubivši bitku s depresijom i epilepsijom – ubio se Ian Curtis, kultni frontman Joy Division.
Koliko simbolike u fascinantnom ovitku Unknown Pleasures nastupnog Joy Division koji je utjelovio duh vremena, samu esenciju golemog dijela produkcije post-punka te čak modelirao duh generacije koja je sazrijevala na koncu sedamdesetih i početkom osamdesetih. Unkown Pleasure objavljen u ljeto 1979. – godinu dana nakon prvog diskografskog ukazanja Joy Divisiona na znamenitom Factory Sample EP-ju – nije samo svojim crno-bijelim grafičkim rješenjima sjajnog Petera Savillea i samog banda, pomogao utemeljenju do danas nenadmašnog minimalističkog vizualnog identiteta svih izdanja manchesterske indie-etikete Factory Records. Zapravo i na razini forme iskazao je različitost od kolorističke eksplozije na omotima albuma prvoboraca post-punka ali je bio i simbol svega što se događalo s bandom i njegovim karizmatičnim frontmanom. Grafički prikaz radio valova koje emitira umiruća zvijezda bio je, nažalost, i simboličan portret Iana Curtisa koji se, jedva godinu kasnije – taman nakon objavljivanja kultnog singla Love Will Tear Us Apart, prve američke turneje i objavljivanja drugog albuma – objesio u vlastitom domu.
Unknown Pleasure je, prema kasnijim svjedočenjima članova banda, trebao zvučati drugačije. Kako – otkriva bonus CD koji je pratio reizdanje albuma, odnosno koncertne verzije skladbi – snimljene na nastupa iz srpnja 1979. – koje su se našle na debutu.
Naime, She’s Lost Control – jedan od amblematskih dešperatnih brojeva albuma u kojem Curtisova poniranje u emocionalne dubine emocionalnog gdje se miješaju osobne traume s pričom epiliptičarke u borbi s osobnim demonima – u koncertnom je izdanju zapanjujuće eksplozivan, nabrijan i energičan broj. Ogoljene metalne gitare Bernarda Sumnera apsolutno dominiraju zvučnom slikom razvučene iznad karakterističnog bas riffa Petera Hooka i inovativnog “lupanja” sjajnog bubnjara Stephena Morrisa. Ipak, unatoč tome, osiguravaju košmarnu i neurotičnu podlogu idealnu za Curtisov bariton i njegove introspektivne tekstove.
Skladbe poput Disorder i Interzone – koje su zadržale energetski naboj i na studijskom albumu – uživo su odsvirane kao nabrijani metalni gitarski brojevi savršeni u svojoj sirovoj jednostavnosti. No, mada je – danas je očito – presudno utjecao na konačan zvuk prvijenca, producent Martin Hannett, miksanjem i “umivanjem” sirovog zvuka te smirivanjem eksplozije koja se izvorno događala na sceni i u studiju – gdje je za svega tjedan dana album snimljen – nije ni poništio ni umanjio gotovo alkemijski glazbeni učinak četvorke. Dapače. Prigušivši gitare, nadahnuto pionirski kombinirajući “živi” i elektronički bubanj, omekšavajući zvuk Hookovog basa – čime je naglasiio njegovu prepoznatljivu melodioznost, te posvojivši iskustva Kraftwerka, Bowiea iz berlinske faze i Briana Enoa stvorio je hipnotičku glazbenu teksturu. Na njoj se sjajno nadogradio Curtisov vokal. Fokus izoštren na Iana Curtisa i njegove tekstove – koji su, također na simboličkoj razini, govorili o velikoj tranziciji s punkerskih “socijalnih tema” na osobnije teme post-punka – bio je presudan za uspon Joy Divisona na pijedestal ikona post-punka. Štoviše, produkcija koja je na površinu izvukla mračnu atmosferu te album obojila melankolijom pretvorivši ga – kako je zgodno kasnije zamjetio Stephen Morris – u tamnu psihodeličnu fresku čijoj su ljepoti doprinijeli i maštovito ubačeni efekti pa i zvuk razbijanja stakla, odgovorna je i za potpuna prožimanja teksta i glazbe.
Unknown Pleasure je sjajno ostario pa i danas zvuči uvjerljivo kao u doba izvornog objavljivanja no – što je još značajnije – test vremena jednako je uvjerljivo položio i drugi album Joy Divisiona – Closer.
Objavljen u srpnju 1980., dakle samo dva mjeseca nakon Curtisovog samoubojstva te u vrijeme goleme medijske pažnje i haranja rang listama reizdanog singla Love Will Tear Us Apart Closer je očekivano bio prigrljen kao oproštajno Curtisovo remek-djelo. Pače, i kao svojevrsni studijski epitaf za grupu koja je – držeći se starog dogovora o raspuštanju banda promijeni li se izvorna postava – već bila najavila kraj Joy Divisiona i nastavak djelovanja pod drugim imenom. No, Closer je i onda i danas, bio mnogo više od medijski napumpane priče, posthumnog kramarenja ili samo “posljednjeg” albuma Joy Divisiona. Snimljen tijekom ožujka 1980. on je – možda i više od debuta – bio ogledalo vremena i prostora u kojem je nastao a njegove sumorne glazbene teksture i mračna atmosfera, zrcalna slika i Manchestera i “svijeta” nakon kraha punkerske (revolucionarne) utopije. Konačno, makabristički ples Iana Curtisa, mehanički “groovea” i diskoidne fraze sljubljene s očajem i melankolijom, prethodili su ironijskim i eskapističkih izletima brojnih aktera synth-popa. Jer, mada to nije eksplicite kazao, “plesni” je ritam Joy Divisiona s Closera možda “ispod glasa” također – kao i kasniji albumi Heaven 17 – govorio “plešimo očajni i bespomoćni “na ruševinama civilizacije”.
Martin Hannett je na albumu Still još jednom odradio sjajan posao. Uvodna Attrocity Exhibition građena je, primjerice, na Morrisovim bubnjevima s repetitivnom hipnotičnom frazom oko koje je ovijena metalno obojena Sumnerova gitara koja reže poput oštrice žileta. Isolation pak ima sintesajzer i zaraznu Hookovu bas frazu koji anticipiraju zvuk i manir kasnijih New Ordera i novoromantičan “groove”. Razlika ipak postoji jer Curtisov vokal skladbu pretvara u ledeno hladan i otuđeni broj. Kao i Heart And Soul, također s naglašenim sintesajzerima, Isolation je dala naslutiti da bi i s Curtisom Joy Division – uz Hannettovu pomoć – “završili” u prostoru kamo je preostala trojka odvela New Order. Closer je -najkraće rečeno – bio sjajan. Passover je donio klasičan “mehanički groove”, Colony maestralno združila razlomljeni militaristički ritam s gitarskim zvučnim krhotinama i reskim solom, A Means To An End lucidno povezala diskoidni bas i metalne gitare… Zaključni pak trolist skladbi ne zaslužuje ocjenu ništa manju od: remek djela! Twenty Four Hours ponovo vuče naprijed melodiozni no neurotični Hookov riff dopunjen metalnim zvukom gitara dok Curtisov vokal izvučen u prvi plan stvara dojam gotovo opipljive dešperacije. The Eternal otvaraju hannettovski zvučni efekti i Hookov bas dok je sama tema odgovorna za stotine kasnijih klonova i pojavu brojnih pjesnika dešperacije od Nicka Cavea do Tindersticksa te za barem pola alter-gothic americane s Glitterhousea. Zaključni broj Decades veličanstveno je finale s hladnim sintesajzerima te elektroničkim udaraljkama i efektima koji ističu mračnu stranu Curtisovih tekstova te, danas je to jasno, grade podlogu na kojoj su kasnije bujali Depeche Mode, Soft Cell, OMD, Human League…
I reizdanje Closera pratio je koncertni bonus: ovog puta sa snimkom londonskog nastupa iz veljače 1980. Skladbe poput Twenty Four Hours, Passover, Colony pa čak i The Eternal u koncertnom su izdanju ponudile daleko agresivniju zvučnu sliku s iznenađujuće visokom adrenalinskom razinom i sirovim, metalno obojanim zvukom.
Sve spomenute karakteristike bile su – gotovo kirurški precizno – uklonjene sa živih snimaka koje su se našle na dvostrukom kompilacijsko-koncertnom albumu Still. Ako je vrijeme bilo sklono dvama sjajnim studijskim projektima, Still je – upravo zbog kasnijih objavljivanja daleko superiornijih koncertnih snimaka i kolekcija singlova – ostao tek njihov suputnik: album ne baš odveć impresivnih “restlova” i ispranih koncertnih zapisa. Ipak i Still je u prigodnom reizdanju serijala Collector’s Edition imao vrijedan bonus: koncertnu snimku iz veljače 1982. s impresivnim izvedbama većine brojeva.
