Kada je prije desetak godina, iznerviran medijskim „pokrivanjem” „Porina“ i tretmanom glazbe uopće, Paolo Sfecci, kao predsjednik Hrvatske glazbene unije, žestoko opalio po medijima – ali i po dijelu svojih „estradnih” kolega – držeći da su krivi za srozavanje digniteta profesije, zacijelo nije ni slutio da će, kako su to ironično pjevali Timbuk 3 „budućnost biti tako svjetla da će nam trebati sunčane naočale“.
Sfeccija je tada užasavalo što je film – i to ne samo u danima „Oscara“ – izborio pravo na zajamčeni prostor u kulturnim rubrikama bez obzira je li riječ o art-filmu ili pak o konfekcijskoj holivudskoj komercijalnoj produkciji, dok je takav tretman uskraćen „popularnoj glazbi“. Čovjek je, naravno, bio u pravu. I danas se koncerti i recenzije albuma čak i neupitnih vertikala svjetske ili hrvatske popularne glazbe te nastupi jazzera uglavnom guraju u rubrike „zanimljivosti” dok će svaki nastavak holivudskog bofla imati zajamčen prostor na stranama „kulture“.
Ipak, jesu li za sve krivi – samo – mediji?
Doduše, posredovali su – i to obilato – u posvemašnjoj estradizacije ne samo popularne glazbe već i kulture uopće, no dio krivnje je i na publici koja je razvila potpunu ovisnost o površnim senzacijama. Danas više no ikad. Ipak, najodgovorniji je sam glazbeni „ceh“ koji je godinama žmirio na sitne žicare, svestrano netalentirane „kantautore“, nabildane antisluhiste te notorne pjevače bez glasa ali s „plesnim motom“. Domaću je „popularnu“ i „zabavnu glazbu“ na marginu prvenstveno gurnula estradna sitnež iz vlastitih redova. Njihova su udvaranja petparačkom ukusu najprije posve unizila a potom ridikulizirala „šlagerašku“ profesiju.
Pišući prije mnogo godina o sličnoj temi napisao sam da je jedna od tipičnih žrtava estradnih kramara i „lakoglazbenih štetočina“ iz devedesetih bio Arsen Dedić. Jer, ma koliko da se još u šezdesetima odustajući od festivalskih kuhinja, trudio odmaknuti od humpa-cumpajuće scene držeći da je bolje “završiti kao Howard Hughes” nego li dijeliti medijski prostor s nižim estradnim bićima, barem je polovina „cehovskog“ članstva sustavno rovarila protiv njega. Kako? Svojim samim postojanjem. Ili, glazbenim djelovanjem zbog kojega se atribut “umjetnika” pridjenut domaćim pop glazbenicima doživio kao cinizam, sarkazam ili otvorena sprdnja. Jer u Arsenov cehovski zabran kiteći se istim atributom „umjetničke djelatnosti“ ušli su mnogi pjevač trajno niskih estradnih dometa, tragikomične sezonske atrakcije i cijeli niz imena bez profesije koji su se očešali i o estradu. Dakako, uz pripadajuće „menadžere“ i „estradne poduzetnike“ koji, samo zbog traljavog rada policije i sudstva, umjesto hodnicima istražnog zatvora, hodaju „crvenim tepisima“.
Frustracija onih rijetkih „estradnjaka“ koji su – poput veličanstvene Gabi Novak – bili i živi podsjetnik na vremena kada su šlageri doista bili i zabavni i popularni je posve razumljiva.
Gabi – čija kompilacija „Zlatna kolekcija“ nimalo slučajno, počinje veličanstvenom skladbom „Sretan put“ iz jednako „velikog“ Tanhoferovog filma „H-8“ – već samim svrstavanjem u isto cehovsko društvo s raspjevanim misicama, veselim sponzorušama i silikonskim pjevačicama humpa-cumpajući bedastoća, mora se osjećati poniženo, uvrijeđeno i – nažalost – poraženo. Zajedno sa publikom koja je vjerovala da će nakon doba poratnih točkica, socrealističke krutosti i informbiroovskih čistki, možda baš na krilima opatijskog šlageraja građanstvo i njegova kultura preživjeti i čak – naivno su vjerovali – buknuti novim životom.
Čak i najpovršnija usporedba Gabinih izvođačkih „perfomansi“ u remek djelima domaće građanske diskografije poput čarobnog prepjeva standarda „Netko bdije nadamnom“, „Meštrovićeva zdenca“, „Još uvijek“, „Adrese moje mladosti“, „Sve što znaš o meni“, „Pusti me da spavam“… te niza uradaka koji su se tridesetak godina predstavljali na festivalskim pozornicama daju dovoljno razloga za tezu o posvemašnjoj deevoluciji koja se dogodila hrvatskoj „zabavnoj glazbi“. Slučajno? Ne. Jer, isti proces koji je uzrokovao regresiju od Arsena i Gabi do pjevača lakih nota koji, kazao bi Arsen, note znaju samo iz viđenja, doveo je i do umiranja javnih knjižnica, zatvaranja kino-dvorana, srozavanja obrazovnih kriterija te zaitiranja i posljednjih preživjelih izdanaka građanske pristojnosti.
“Svuda su isti zakoni, postoji šljam i krema, kažu da nema malih uloga – ma vraga nema,” pisao je u svojim „Statistima“ Arsen Dedić ispisujući dijagnozu trajno žareću i na aktualnoj hrvatskoj ne samo estradnoj već i političkoj, medijskoj, društvenoj i „kulturnoj“ sceni. Svuda naime prerušeni u kapitalce dominiraju statisti i epizodisti kojima su tek nevrijeme u devedesetima i krah građanskog, osigurali infrastrukturu i alibi za opstanak. Čak i bez „pomoći“ importiranog i demoniziranog – za sva zla uvijek prozivanog – srbijanskog turbo-folka te „čudnih ljudi čudnog imena“ s „onu“ stranu Drine koji pune domaće „Arene“.
