Na današnji dan 21. travnja 2016. u 57. godini života preminuo je Prince.
Veliki mag osebujnih fuzija funka, R&B-ja, soula i rocka bio je jedna od iznimno utjecajnijih figura, jedna od najvećih glazbenih ikona osamdesetih – čija zvijezda nije potamnjela ni u slijedećim dekadama – te glazbenik i izvođač s milijunima prodanih ploča i naramkom „Grammyja“ (sedam kipića i još tridesetak nominacija za prestižnu nagradu). Znan kao utemeljitelj jedinstvenog „Minneapolis zvuka“ bio je neumorni eksperimentator, vrhunski stilist čiji je ukupni – golem! – opus čvrst dokaz savršenog posvajanja najrazličitijih stilova i žanrova s naizgled nemogućim spajanjima različitih glazbenih tekstura. S jedne strane eklektik a s druge smioni eksperimentator Prince je bio izrazito plodan autor i producent sklon neumornom radu u studiju i radoholičarstvu.
Karijeru je započeo 1972. u grupi Grand Central s kojima je usavršio svoje gitarističko i klavirističko umijeće i započeo skladati. Prvi samostalni album „For You“ na kojemu su se našle soul i R&B-stilizacije uz dominirjući „eklektični funk“ sedamdesetih objavio je 1988. na etiketi Warnera, a dvije godine kasnije i naglašenije rokerskiji materijal na albumu „Prince“. Album je dao i prvi Top 20 hit singl s pop-soul temom „I Wanna Be Your Lover“, a Prince je s pratećom grupom, u kojoj je bila klavijaturistica Lisa Coleman, gitarist Dez Dickerson i basist Andre Cymone, krenuo na uspješnu turnej. Sljedeći album „Dirty Mind“ iz 1980. bio je pravi temelj buduće fabulozne karijere. Pokazao je, recimo, i trajnu Princeovu sklonost prema seksualnim temama i dvosmislenim tekstovima no, što je mnogo važnije, cementirao jedinstven umješak funk groovea, etablirao prepoznatljiv falsetto, gitare na tragu Jimija Hendrixa te posvajanje poetike osamdesetih s obilatom (no maštovitom) uporabom tada trendovskih sintesajzere i ritam-mašine.
Godinu kasniji „Controversy“ bio je doduše nešto slabiji od prethodnika, no Prince briljira nastupima u živo te turnejom stječe novu publiku. Dolaskom gitaristice Wendy Melvoin posve se profilirala prateća grupa pa je novi (sjajni!) album „1999“, kao prvi u nizu dvostrukih albuma, objavljen 1983. pod imenom Prince & The Revolution. Među sedamdesetak minuta s neodoljivim funk grooveom i zaraznim pop melodijama našle su se i uspješne teme poput „Little Red Corvette“.
Ako je „1999“ otvorio Princeu vrata rang-lista, „Purple Rain“ iz 1984., soundtrack filma u kojem su glumili Prince i Revolution, golemom je nakladom od 15 milijuna primjeraka Princea smjestio ravno na vrh. Kao njegov najbolji album u osamdesetima, potvrdio je superiorno snalaženje u različitim stilskim prostorima poput soul-rocka u „Let’s Go Crazy“, minimalističkog remek djela „When Doves Cry“ i amblematske grand-balade „Purple Rain“.
Neumorno koncertirajući, pišući za sebe i druge i snimajući opsesivno u studiju, već godinu kasnije objavljuje novi studijski album „Around The World In The Day“ s novim zaokretom u pravcu, naizgled bizarne, psihodelije. No i on je prodan u dva milijuna primjeraka a slabije nije prošao ni „Parade“ iz 1986. Na njemu se našla glazba iz filma „Under The Cherry Moon“ te mega hitovi „Kiss“ i „Girls And Boys“. Nakon završetka promotivne turneje, Prince je raspustio grupu i pod svojim imenom 1987. objavio „Sign O’ the Times“. Novo remek djelo uz bok „Purple Raina“, zamišljeno je kao nadahnuta kolekcija minimalističkih tema, raskošnih harmonija, veličanstvenih gitarskih sola i slojevitih ritmova. I „Sign O’ The Times“ je dao iznimne brojeve poput naslovne teme, „Housquake“, „U Got The Look“ snimljenu sa Sheenom Easton, „If I Was Your Girlfriend“ i „Ballad Of Dorothy Parker“.
Sljedeći „Lovesexy“ iz 1988. tematski je nastavio njegovo sve opsesivnije istraživanje ženske psihe, posebice u skladbama „Anna Stesia“ i „Alphabet St“ te ženskih osobina u karakteru muškarca. „Black Album“ objavljen je iste godine najprije kao službeni bootleg, a u redovitoj se distribuciji pojavio tek 1994. Materijal je mahom bio žestoki funk s naglašenim improvizacijama. Soundtrack „Batman“ iz 1989. bio je novi komercijalni uspjeh, a godinu kasniji „Music From The Graffiti Bridge“ predstavio novu Princeovu grupu New Power Generation. Uz dominirajuće funk predloške Prince je – potvrđujući svoje trajne mutacije i eksperimente – posegnuo i za hip hopom. „Diamond & Pearls“ iz 1991. nastavio je suradnju s New Power Generation, a Prince je iznova u punoj formi kombinirao eksplozivna gitarska sola sa soulom i funkom. A onda je uslijedila – uvjetno rečeno – stagnacija.
Osrednji „Symbol“ iz 1992. prvi je album na kojemu je Princeovo ime zamijenjeno grafičkim simbolom, piktogramom koji je glasio „umjetnik nekoć znan kao Prince“ no album je opet dao nekoliko više no solidnih btrojeva poput furiozne „Sexy Motherfucker“.
U devedesetima nastavlja redati album neujednačene kvalitete (no i dalje zanimljivih ideja i stalnih eksperimenata) uz otvoreni i bespoštedni sukob sa bivšom diskografskom kućom Warner. „Emancipation“ iz 1996. bio je prvijenac za Capitol/EMI, i to objavljen u formatu trostrukog albuma i trosatnog trajanja. Svaki od tri diska s potpuno novim materijalom ima svoju dominantnu žanrovsku filozofiju: prvim dominiraju pop teme, drugi je dao osobne teme posvećene Princeovoj ženidbi, a treći funk-plesni materijal na tragu Parliament /Funkadelica .
U novi melenij ušao je albumom „Rainbow Children“ iz 2001. koji je u hipu bio proglašeni najkontroverznijim Princeovim projektom. Snimljen nakon Princeovog pristupanja Jehovinim svjedocima, album je donio uobičajene fuzije jazza, rocka, R&B-ja, funka i soula no one baš nisu legle uz bizarna vokalna rješenja i vjerske poruke utkane u tekstove skladbi. „Musicology“ iz 2004. donio je novi povratak u formu sa uspjelim funk-pop-rock stilizacijama bliskim albumima iz osamdesetih a na istom su tragu, s uspjelim fuzijama funka, „latino-soula, rocka i pop mellodija bili i slijedeći „3121“ iz 2006. te odličan „Planeth Earth“…
Prince je posljednjih godina ponovo ušao u sjajnu autorsku i izvođačku formu o čemu je svjedočio i njegov izvrstan projekt „HITnRUN Phase One“ i (sjajan) „Phase Two“. Prince je naprosto briljirao u prostoru kojeg je sam odavno omeđio i definirao. U prvorazrednom soul-funku koji dominira duhovitim i vrckavim skladbama nabijenim plesnim ritmovima, lucidnim citatima, zaraznim melodijama rasnog popa i svim odlikama onog neponovljivog autorskog rukopisa i izvođačkog perfekcionizma koji je nekoć dao „When The Doves Cry“.
