Prije deset godina na okruglu četrdesetu obljetnicu od objavljivanja nastupnog albuma Bijelog dugmeta Croatia records je objavila deluxe set sa devet njihovih remasteriranih albuma na 180 gramskom vinilu.
Nova – sada pedeseta – obljetnica utemeljenja banda – obilježava se pak koncertnim serijalom od (čak) pedeset nastupa na pedeset različitih adresa. Prvi je, naravno, u Sarajevu 11. svibnja i to u Domu mladih odakle se Dugme i zakotrljalo. Nažalost bez nedavno preminulog Vlade Pravdića i Ipe Ivandića koji su sa Željkom Bebekom činili onu izvornu postavu, s Goranom Bregovićem će se na turneji naći nezaobilazni basist Zoran Redžić, bubnjar Điđi Jankelić, multiinstruzmentalist/klavijaturist Ogi Radivojević te pjevači Alen Islamović i Tifa.
Hoće li turneja potaknuti novi val „dugmemanije“? Možda hoće jer nostalgija je vražja stvar a – konačno – diskografski materijal i pjesme Bijelog dugmeta odavno su na regionalnim prostorima „javna glazbena površina“. Ne bez razloga. Jer, “…Bijelo dugme, bilo je naš Elvis, ali i Beatlesi, tako nekako započinje ova priča (…) poput Presleya iz gotovo getoizirane scene prvi su izveli rock na veliku pozornicu kao nešto s čime valja više nego ozbiljno računati i postali objektom masovnog obožavanja, a potom su poput Beatlesa – kao novi kraljevi popa – najavili da ono što rade ima aspiraciju nazvati se umjetnošću…” – zapisao je u prigodnom „bookletu“ boxa Siniše Škarica. „…Prvi su od naših snimali u Londonu. Prvi su napravili turneju po sportskim halama. Prvi su označili puteve muzičkoj industriji. Prvi su zaradili novac od svoje muzike. Imali su sve što krasi jednu rock biografiju: skandale, drogu, seks, alkohol, zatvor, na kraju jednu zagonetnu smrt. Prvi su imali potpunu euforiju publike na koncertima, ali i van njih. Oni su jedini dokaz da je takva karijera izvan engleskog jezika uopšte bila moguća. …” – osnažio je njegove riječi tada Dušan Vesić (“Bijelo dugme: Mit koji raste”).
Ove prigodne tvrdnje su naravno točne.
Bijelo dugme su neosporno prvi rock band koji je rock uveo u mainstream shvativši da on nije samo urbana već i „seljačka stvar“, što je dakako Bregovićeva ideja. Baš kao i tadašnje medijske izjave „ja sam seljačko dijete“ koje su u berryjevske riffove i Pageove gitarske manirizme uveli narodne melodije, te skovale – kako je to luicidno utvrdio Dražen Vrdoljak – „pastirski rock“. Očijukanja s melosom koje je formatiralo zvuk i maniru Bijelog dugmeta nije bilo samo na rijetkim Dugmetovim albumima poput sjajnog (i po osobnom sudu najboljeg) dugosvirajućeg vinila „Bitanga i princeza“. No Bregović ga se, ništa čudno, ponovo dohvatio nakon „Doživjeti stotu“. Skladba „Lipe cvatu“ s novim pjevačem Tifom i „starim Bregovićem“, koji je nakon očijukanja s novovalnim i ska predlošcima (Bregović je kasnije i sam tvrdio: „Dugme je pokušalo biti mlađe nego li je bilo“) ponovo prigrlio etno zvuke, postala je kamen temeljac i novog Dugmeta i Bregine „post-dugmetovske“ karijere. Uvođenjem balkanskog (makedonskog) „beata“ i ciganskih puhača, udaren je tako na samom početku osamdesetih temelj najlukrativnijem Breginom glazbenom „izumu“ koji ga je doveo i do uspješnog projekta Orkestra za vjenčanja i sprovode.
Dekontekstualizacija „mitskog Bosanca“, odnosno pretvaranje Muje i Hase, likova iz viceva, u „vesele Bosance“ također nije samo bila sjajna marketinška doskočica koja je rock uvela i u bosanske pasivne krajeve već i – pokazalo se – itekakao isplativa platforma koja je i u političkom smislu jamčila „neutralnost“ u vazda neurotičnim hrvatsko-srpskim odnosima. Nošena na krilima zarazne poskočice „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ Dugmetu je donijela instantnu slavu u ama baš svim jugoslavenskim prostorima kojima su, za reći pravu, BiH i – tada se vjerovalo zauvijek tolerantno, multi-kulti i multikonfesionalno – Sarajevo bili prihvatljiva „neutralna“ opcija i istoznačnica za jugoslavensku državnu zajednicu.
Zapakirani kao bjelosvjetski band s pripadajućim glamuroznim scenskim odijelima na razmeđu glama i zeppelinovskih poza, „vudstokovskim“ koncertima poput onog kod Hajdučke česme, s imageom zvijezda koje i u balkansku vukojebinu donose pristojan razglas i opremu, gruppies, stardom, snimanje u prestižnim londonskim studijima, rusvaje u hotelskim sobama te sex, drugs i rock’n’roll, Bijelo dugme su bili općeprihvatljiv simbol jugoslavenskog rocka. Naravno, formula se postupno habala, baš kao i odnosi u bandu – posljednje turneje Dugmeta i sam pamtim kao dešperatne „tezge“ ne baš odveć zainteresiranog Bregovića i skupine nezainteresiranih glazbenih najamnika – ali i država kojoj su, htijući ili ne, bili zvučna istoznačnica. Bregović je sve to znao a nerijetko i koristio. Teza o vještom manipulatoru medijima i maheru draškanja političkih žica koji je „uvijek na ivici nikad u marici“ godinama mi se činila i zavodljivom i točnom. Uostalom, sam Brega joj je svojim potezima davao puno opravdanja.
„Kosovsku“ – prvi rock broj ikada snimljen na albanskom jeziku – sam doživljavao kao jeftino „estradno“ propitkivanje kosovskog pitanja nakon prosvjeda 1980.-1981. Je li „Kosovska“ bila jeftin politički štos ili pak Bregovićeva želja da kaže štogod o jeziku i kulturi Kosovara od koje su se odnarodili mladi pripadnici „rockerske generacije“, danas više baš nikome nije važno. Pa čak ni samome Bregoviću jer, ma kakva bila prava istina – i sve druge istine o Bijelom dugmetu – nekako sam duboko uvjeren da se s njima uvijek znao nositi. Bio je to ionako tek početak intenzivnijeg češkanja o skute politike.
Što god da je Bregović govorio te 1984. „Kosovku devojku“ na omotu albuma „Bijelo dugme“ baš kao i njegov početak s himnom „Hej Slaveni“ držao sam još jeftinijim i banalnijim „politiziranjem“ a „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslaviju“ kao svojevrsni odgovor na komercijalno uspjelu Lošinu estardizaciju – doduše s blagom dozom ironije – jugoslavenstva sa albuma Plavog orkestra „Soldatski bal“ i kasnijeg „Smrt fašizmu“. S „Ćiribilibelom“ i marketinški sjajno domišljenim „prijeporom“ o sudjelovanju osvjedočenih „hrvatskih i srpskih nacionalista“ – tada proskribiranog Vice Vukova i Miće Popovića, slikara i jednog od potpisnika Memoranduma SANU – te revolucionara Svetozara Vukmanovića Tempa, „čačkanje mečke“ se nastavilo. Bio je to držao sam, „gimmick“, dostojan spin-doktora od formata jer je već sam spomen proskribiranih autora jamčio golemu medijsku pažnju. No, pokazalo se da albumu to zapravo uopće nije trebala – baš kao ni spajanje hrvatske himne „Lijepa naša“ s „Tamo daleko“ – jer je ključan posao za album koji je prodan u 570 tisuća kopija ali i za kasniju Breginu karijeru, napravila pjesma „Đurđevdan“.
„Bendovska“ verzija broja „Ederlezi“ iz Kusturičinog filma „Dom za vješanje“ nije samo postala Dugmetov hit, pan-srpski standard kojeg danas „deru“ i na vjenčanjima i sprovodima već i mega-hit gypsy odsječka world musica u koji je Bregović – kao veliki gazda – u devedesetima ušetao. Danas sam – za razliku od onih dugmetovskih dana – sklon mišljenju da se ništa od svega toga nije događalo slučajno već da je Bregović, vrag će ga znati kako, nekom čudnom intuicijom ali i svojom „kineskom racionalnošću“ (koja ništa ne baca i sve reciklira), svoj glazbeni opus slagao zapanjujuće logično i razborito.
Priča o Bijelom dugmetu naprosto je bila i ostala priča o Goranu Bregoviću: jedinom autoru, strategu i kreativnoj snazi u Dugmetu čija je i fabulozna „post-dugmetovska“ karijera temeljena na ama baš istim načelima na kojima je svoj dio (jugoslavenske) slave pa i gotovo mitsku izvanvremenost izborilo i Bijelo dugme. „Bijelo dugme nisu pjevači nego pjesme“, kazao je u dokumentarcu o Dugmetu ravno u kameru Peco Popović, prisječajući se Bregovićevog lakonskog odgovora na pitanje hoće li grupa preživjeti odlazak svog popularnog pjevača. Posve točno.
I u danima najveće Dugmetove slave s Bebekom kao, činilo se nezamjenjivim, fromtmanom kao i u kasnijim godinama koje su obilježile suradnje s najrazličitijim „grlima“ od Severine do ciganskih anonimaca i Iggyja Popa, Bregovićeva je autorska pjesma i glazbena vizija bila jedino važno pogonsko gorivo za put do vrha.
Goran Bregović je bio i ostao vraški talentirani tip i sjajan manipulator medijima. No, Goran Bregović je – uvjeren sam u to danas više no ikada – i vjerovao. Ne u Partiju već u opojnu iluziju o Jugoslaviji u kojoj je ipak moguće da se – bez potezanja noža i dugih cijevi – u večernjim satima čuju zvona pravoslavnih i katoličkih crkava te mujezinov poziva na molitvu. Vjerovao je da su oni legitimni „vječni“ „soundtrack“ ne samo njegova multi-kulti Sarajeva već i Jugoslavije.
Lako je – danas najlakše – kazati da je Brega bio i ostao „đilkoš“ i „mufljuz“ koji je cijelog života muljao s politikom ili pak reciklirao; i svoje i tuđe. Dijelom je to točno no Bregovićev opus takvu „ultimativnu“ kvalifikaciju nikako ne zaslužuje.
I zato je bilo dobro da se četrdeset godina nakon prvijenca pojavio box s remasteriranim snimkama a deset godina kasnije i turneja. Konačno, ne bi me čudilo da s nje ne izađe i koncertni „greatest hits“ album kojim bi – baš kao i Taylor Swift – Brega (i diskografski) posvojio svoje pjesme.
Ipak, krenimo s pitanjem je li Bijelo dugme prije pola stoljeća doista bilo tako značajna, ne samo rockerska već i kulturološka pojava.
Jedan od odgovora dao je i veliki Veselko Tenžera 1981. u predgovoru knjige „Ništa mudro“ odnosno autorizirane biografije Bijelog dugmeta iz pera Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka.
„…Pojava rock grupe Bijelo dugme imala je u našoj kulturi učinak elementarne nepogode. Naša je estrada odjednom zagrmjela ritmovima koji su mladenačku lavu jednog naraštaja pokrenuli u bujice zanosa (…) I kada su „veseli Bosanci“ zasvirali na našoj estradi, već dobrano zagađenoj krepanim tonovima jedne pljesnive osjećajnosti, publika je dočekala svoj zvuk, po mjeri svojega doba. Za razliku od mnogih drugih rock-grupa, koje su iz rocka pokušale napraviti tradicionalistički rezervat namijenjen mučenicima novoga, Bijelo dugme je svojim moćnim zvukom zasjeklo dubinski, u najšire mase slušateljstva.“
Kao vremešni svjedok vremena i Dugmetovih koncerata iz svih faza (počevši od onih promotivnih za singl „Top“ do posljednje turneje prije raspada), mogu samo kazati – vraški istinito. Tenžerina opaska precizno smješta Bregovića i Dugme u realni prostor. Svi što duže pamte, doista mogu svjedočiti o razmjerima euforije koja je pratile turneje Dugmeta poslije objavljivanja albuma „Što bi dao da si na mom mjestu“ te prizvati u sjećanje dokazni materijal o kojem govori Tenžera: Bregovićevo otkrivanje „šifre kolektivne osjećanosti“. Zbog kojih je, kako s pravom napominje, kao nikada do tada, „cijeli jedan naraštaj počeo komunicirati njegovim rock-lozinkama“.
Osporavatelji zasluga Bijelog dugmeta za emancipaciju rocka od šlagersko-estradnog skrbništva a rocka od ekskluzivističkog „progresivnog“ brljanja za malobrojne, najčešće zaboravljaju upravo tu dimenziju Bregovićeva minulog rada. Točnije, nepobitnu činjenicu da su golem uspjeh prvih singlova („Top“, „Da sam pekar“, „Selma“…) i albuma prvijenca te masovne histerije koja je pratila promotivnu turneju „Što bi dao da si na mom mjestu“, i kilavim urednicima radijskih programa i novinskih kulturnih rubrika ali i diskografima i menadžerima-kramarima, pokazali da je rock (ogrnut s malo folka) profitabilna roba. Uostalom, bez golemog komercijalnog uspjeha Bijelog dugmeta teško da bi tadašnji diskografski div Jugoton pod svoje uzeo i punkersko-novovalnu trojku s „Paket aranžmana“ te objavljivao ključne protagoniste zagrebačke punk-novovalne scene.
Postulat „kakav mainstream – takva i alternativa“ bio je naime potvrđen i „slučajem Bijelo dugme“. Njihov mega uspjeh na tragu onog svjetskih stadionskih atrakcija, poslužio je i kao uporište za punkerski radikalizam s tezom o vrlom novom svijetu rocka koji se vraća korijenima agresivnog minimalizma te kao zgodna točka otklona za alternativna propitkivanja. No držati Dugme i Bregovića na isteku sedamdesetih i na samom početku osamdesetih tek za relikte iz jurskog razdoblja rockerske prošlosti, značilo bi tek doslovno prepisati importiranih stereotipa o “povijesnom” britanskom sudaru „rock dinosaura” i punk-alternative.
I na albumu „Doživjeti stotu“ (1980.) i na promotivnoj turneji koja ga je pratila, Bijelo dugme se nije predstavilo kao truplo iz formalina, kao „dinosaur“ iz prošlih vršenih vremena, nego kao grupa koja je itekako svjesna novog doba i njegovih trendova. Ne samo kad je riječ o frizurama i imageu.
„Ha, ha, ha“ – ska-poskočica s ironičnim tekstom – rađena je na osnovi pozajmica The Beata a hvatanje novog priključka (nakon Bregovićeva odsluženja vojnog roka) s kurentima sa svjetske scene potvrđeno je i novim aranžmanima na sjajnom koncertu u „Kulušiću“.
Jedna od najčešćih zamjerki upućenih Bregoviću & Dugmetu bila je da su folk-rock hibridom s prvih albuma odnosno „pastirskim rockom“, urbani jugoslavenski rock gurnuli prema „seljačiji“ i postali začetnici kasnijih novokomponiranih trendova čija je mutacija završila s turbo-folkom. I sam sam u realnom vremenu posprdno i Dugmetove folk-poskočice i radove brojnih epigona zvao „ibrik rockom“ no teza da je Brega rock iz grada gurnuo na selo ipak ne stoji. Naime, sve do pojave Bijeloga dugmeta jugoslavenski „urbani rock“ nije ni postojao kao relevantna diskografska činjenica i masovno prihvaćen fenomen. Rock je – s izuzetkom Buldožera kao ekscesa ili „greške u sustavu“ te Yu-grupe – bio mahom istoznačnica za “progresivce” odnosno klasično obrazovane instrumentaliste poput Timea i Korni grupe te simfo-jazz-rockere uvjerene da je Chuck Berry tek primitivni zabavljač iz povjesti rocka kojeg ne izvlači ni onih nekoliko tonova pozajmljenih od velikog Ludwiga u blasfemičnoj „Roll Over Beethoven“.
Reizdanja su, dakako, bili idealna prigoda za ponovno procjenjivanje diskografske ostavštine Dugmeta. A ona ipak nije ujednačena. Može ju se zapravo lako podijeliti u tri faze.
Prvu čine albumi populističkog karaktera (pop-rock) nastali uspješnim zbrajanjem hard rock-klišeja (prije i poslije svega Zeppelina) i folklornih citata no na svakom od albuma nakon prvijenca Bregović je također potpisao i barem jednu autorsku grand-baladu. Bio je to ključni dokaz njegovog autorskog talenta i umijeća stilizacija pa i danas posebno izdvojene stoje laganice „Došao sam da ti kažem da odlazim“, „Ne gledaj me tako i ne ljubi me više“, „Sanjao sam noćas da te nemam“, „Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“…
No i u njima je, kao i u mnogim manje ili više „slojevitim“ brojevima, Bregović pokazao svoju vještinu naslanjanja na druge uzore pa i posvajanje cijelih fraza. Kvragu, kad god čujem „Loše vino“ dođe mi da zapjevam zeppelinovsku „Baby I’m Gonna Leave You“ na čiju se progresiju akorda izravno naslanja, „Blues za moju bivšu dragu“ je bliski mrođak „Since I’ve Been Loving You“, „Što bi dao da si mna mom mjestu“ je prepisana „I Am The Dance Of Ages“ grupe Argent, „Padaju zvijezde“ je Van Halenova „Jump“, „Lažeš zlato lažeš dušo“ je modificirani Bad Company u temi „Ready To Love“…
Brega nije bio jedini – jer i Hus se znao lijepo „nasloniti“ ne samo na početku karijere kad je na temelju „Honky Tonk Women“ nastala „Lutkja za bal“ već i kasnije kao u slučaju Pina Danielija koji je bio predložak za „Zastave“ a i Hourin popis „prepisivanja“ je podugačak – ali je bio najefikasniji!
„Bitanga i princeza“ nesumnjiovi je kreativni i komercijalni trijumf prve faze, a „Doživjeti stotu“ ultimativni zgoditak inteligentnog pop-rocka svjesnog bolje prošlosti, ali i aktualnih zbivanja u urbanom parteru. „Uspavanka za Radmilu M“ (1983.), unatoč još uvijek solidnoj razini i pozitivnom prolaznom vremenu bilježi napukline, no pravi početak autorskog sunovrata krenuo je s „Kosovkom djevojkom“.
Prvi album za Diskoton i bez Željka Bebeka osim hitoidne „Padaju zvijezde“ – rekoh već sročene kao klon vanhalenovske uspješnice „Jump“ – te „Lipe cvatu“ , nije dao značajnije nove priloge. Sličan je i rezultat dvaju sljedećih studijskih albuma – „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ – s naslovnom temom koja je također temeljito „prepisana“ te dvije hit-teme: žovijalnom „Hajdemo u planine“ i baladom „Ružica si bila…“ te „Ćiribiribela“, na kojoj se našla i jedna od presudnih skladbi za kasniju Bregovićevu karijeru – „Đurđevdan“.
Razlog postupnog gašenja Dugmeta bio je u prestanku funkcioniranja banda kao cjeline te transformaciji Bijelog dugmeta u Bregovićev prateći orkestar skupljen za novi album i prateću turneju. Istina, na koncertima nakon objavljivanja „Ćiribiribele“ Brega je na pozornici glumio The Edga, prizivajući sekvence iz tada aktualnog filma/albuma U2 „Rattle And Hum“, no umjesto priključka na inspirativne uzore Dugme se tek šlepalo sporednim kolosijecima.
Konačno, Bregovića je očito već tada više zanimala medijska manipulacija te draškanje političkih općih mjesta u granicama dopuštenoga, negoli temeljito prestrojavanje Dugmeta. Zna li se za lakoću kojom je odbacio ulogu gitarskog rock-junaka i prekrajanja ostavštine Bijelog dugmeta u pastiš balkanskog world musica, posljednja se diskografska etapa banda može tumačiti i kao očiti zamor „bendovskog“ materijala. Jer, Bregi su misli bile drugamo a – kako je to lijepo kazao Igor Stoimenov – pjesak u satu je iscurio a band koji je nastao 1974, kad se donešen povijesni Ustav logično je skončao. Baš kao i država čija je dva posljednja desetljeća obilježio.
Je li sad vrijeme za bendovski povratak? Znajući Bregovića, duboko sam uvjeren da jeste.
