Na današnji dan 23. travnja 1976. Ramones su objavili svoj istoimeni nastupni album. Omotnica albuma donijela je – danas kultnu – fotografiju s bandom koji je pozirao u nezaobilaznim kožnim jaknama, potrganim trapericama i tenisicama.
Istog datuma 1971, objavljen je još jedan sjajan album koji je poznat i po senzacionalnom omotu. Riječ je o albumu „Sticky Fingers“ Rolling Stonesa kojeg je domislio Andy Warhol sa fotografijom traperica i dodanim pravim patentnim zatvaračem.
Album prvijenac Ramonesa je već u ljeto sa svih četrnaest skladbi – od kojih je ona najdulja „I Don’t Wanna Go Down to the Basement“ trajala jedva dvije i pol minute – počeo živjeti nekim svojim životom usko vezanim uz riječ – punk. Album snimljen za mizernih 6.400 dolara kojeg je producirao Craig Leon na ovitku je imao – rekoh – neobičnu crno-bijelu fotografiju grupe (snimio ju je Robert Bayley iz „Punk“ magazina) koja je – baš kao i glazba sama – postala jedan od zaštitnih znakova punkerskog „novog doba“. Posebice nakon što je s nizom drugih sličnih fotografija s istog sessiona objavljena i u trećem broju „Punka“ u kojem su The Ramones dobili „cover story“ te cementirali jedan od prvih ikonografskih kanona predstojeće „revolucije“. One punkerske.
“Sticky Fingers” sam i nekoć i danas držao jednim od najboljih i najznačajnijih albuma i Rolling Stonesa i rocka uopće! Album je naravno bio značajan i zbog antologijskog ovitka Andyja Warhola s očitim seksualnim aluzijama, promoviranja logotipa s isplaženim jezikom te zbog inauguracije diskografske etikete Rollin Stones Records. Ipak, mnogo su važnija bila njegova izravna posezanja za hibridnim country-rockom u “Dead Flowers” te “Wild Horses” – kao rezultat druženja Keitha Richardsa s Gramom Parsonsom, iznimni hard-rock/boogie brojevi poput vječne “Brown Sugar” ili pak kontroverze oko kokainskih (“Moonlight Mile”) i heroinskih (“Brown Sugar”) aluzija. “Sticky Fingers” je naprosto bio pravo remek-djelo i svojevrsno ušće svih općih mjesta autorskog i izvođačkog rukopisa Rolling Stonesa.
Bio je ujedno i povratak na onaj bazični zvuk Stonesa kao rasnog rock and roll banda, lišen eksperimenata s egzotičnim glazbalima i studijskih lickanja. I ovog puta u produkciji Jimmyja Millera te uz podršku sjajne ekipe suradnika. Točnije klavirističke ekipe snova (Billy Preston, Jack Nitzsche, Ian Stewart, Nicky Hopkins) te vječnog saksofoniste Bobbyja Keysa.
Moglo bi se reći da je poetika albuma začeta dvije godine ranije kad su Stonesi u studiju Musce Shoals u Alabami snimili “Brown Sugar”, “Wild Horses” i cover ruralnog bluesa “You Gotta Move” odnosno odličan miks rocka, countryja, bluesa i južnjačkog soula.
“Brown Sugar” koji otvara album je to zorno pokazao kao broj građen oko fascinantnog gitarskog riffa s kontroverznim ili, još bolje je kazati, ambivalentnim tekstom koji se mogao odnositi na drogu, tadašnje tamnopute Jaggerove ljubavnice i na međurasne seksualne odnose. Bio je odlično začinjen soulom Keysovim saksofonom i klavijaturama Iana Stewarta. “Sway” – koja je bila objavljena i kao B strana singla “Wild Horses” – je savršeno blansiran country-blues u kojem je sva gitarska sola – uključujući i upečatljivi bottleneck – odsvirao Mick Taylor a “Can’t You Hear Me Knocking” praskavi sirovi rock broj kojeg je otvorila Keithova gitara. Sedmominutni broj – uz podršku Keysa i Prestona – nakon uobičajenog dijela idealnog za kakav skraćeni radijski singl skončao je u odličnom “džemanbju”.
Blues standard “You’ve Gotta Move” uz bubanj na tragu New Orleansa i njegovih pogrebnih povorki donio je čudesne međuigre Taylora (Telecaster i bottleneck) i Richardsa (dobro) te Jaggera koji pjeva u maniri starih južnjačkih bluesera. “I’ve Got The Blues” je pak rasna klasična južnjačka soulom okađena laganica (uz odličnog Kayesa i Prestonov Hammond) u maniri balada Otisa Reddinga kao i “Bitch” na tragu rock inačice brzaca Sama & Davea ili Spencer Davis Group. “Dead Flowers” je rasni country broj kao i izvanvremena “Wild Horses”: country balada u kojoj se najviše osjećao utjecaj Grama Parsonsa.
“Sister Morphine” koju je uz Micka i Keitha supotpisala (a i sam snimila) Marianne Faithull ugostila je na slide-gitari Rya Coodera koji daje glavni ton broju uz Keithovu akustičnu gitaru prije nego li se uključi cijeli band. Album zaključuje “Moonlight Mile” koja je čini se trajno podcijenjena balada Stonesa. Mogla bi stilski biti zaostatak iz šezdesetih a la “As Tears Go By” s mrvom psihodelije, dramatičnim umetcima na tragu chamber-popa križanih atmosferom (country) laganica. Posebice zbog klavira Jima Pricea i orkestriranih dijelova.
