TIDAL PULL
Kad imamo mirne glave
Mudri brk
****
Od uvodne instrumentalne „Krenimo da se možemo vratiti“ – otvorene upečatljivom zvečećom a la surf gitarom – pa do zaključnog broja drugog albuma, Tidal Pull ostaju vjerni osebujnom žanrovskom umješku kojeg su sami zgodno nazvali „post big indie“. Lucidnim nazivnikom za koktel moćnog indiea oplemenjenog shoegazingom devedesetih te post punkom osamdesetih (koji do izražaja dolazi već u drugom broju i nastupnom singlu „Flora i fabula“). „Ako ikad umrem“ naizgled usporava tempo no uz isto slojevito instrumentalno tkanje s naizmjeničnim laganijim (gitarskim) pasažima. Takva je i „Bezuvjetna ljubav neće biti dovoljna“ čiji je uvod okađen lirskom psihodelijom. Naravno sa zvučnim udarom koji slijedi nakon njega koji broj vodi u prostor prepoznatljivih gitara i shoegazinga bandova poput My Bloody Valentine. „Glas 42“ ima istu dramaturgiju: nježan gitarski uvod uz kombinaciju razlomljene melodije sa smirajima koji još više akcentiraju zvučni raspašoj. „Čuješ me“ te „Sad ili bilo kad“ ne odstupaju od dobitne formule zbrajanja gotovo pastoralne indie „lirike“ i muskulativnih dionica dok „Glas interlude“ suvereno kroči teritorijom post-rocka. Zaključna „Uvijek dvanaest“ ogledni je pak zgoditak indiea koji ne samo da želi već i jeste „indie plus“ oplemenjen bandovskim zvučnim zidom i dramatičnom strukturom baš svakog broja. Tidal Pull su – kako god da vagali album – napravili sjajan posao napustivši „sigurnu zonu“ zakoračivši u novu – pokazalo se uspješnu – zvučnu avanturu.
