Nisu samo Frank i Nancy Sinatra – doduše ne baš često – surađivali jer u Splitu djeluje otac & kći kao sjajan glazbeni duo koji je konačno – zahvaljujući Croatia recordsu – dostupan na CD-u i onima koji nisu pohodili njihov (odličan) festivalski projekt Split At Night jazz festival. A on je baš počeo čudesnim nastupom Sare i Željka Jappe Brodarića u – doista uvijek čarobnim – Dioklecijanovim podrumima. Riječ je o koncertu održanom u ljeto 2019. s programom jazz standarda odnosno evergreenova „velike američke pjesmarice“ o koju su se oćešali mnogi.
Otvoren izvanvremenom „Easy Living“ – jazz standardom Ralpha Raingera i Lea Rubina namijenski skrojenom za istoimeni film – Jappa i Sara su pokazali i „poniznost“ znajući da su ju snimili i Billie Holiday a na repertoaru imali i Lester Young i Benny Goodman ali i „kuražu“ davši vremešnoj glazbenoj „javnoj površini“ svoj pečat. Jappinu nenametljivu gitari i Sarin onozemaljski vokal. „Too Marvelous For Words“ Richarda A.Whitinga i Johnnyja Mercera koja se našla i na filmu i u broadwayskoj produkciji a koju kao rasni broj u tradiciji Tin Pan Aleya nema tko nije snimio- od Pata Boonea i Doris Day do Elle Fitzgerald, Billie Holiday, Sinatre i Diane Krall… – Jappa i Sara su donijeli u up tempo izvedbi s Jappinim fraziranjem i vokalom kojem se u „dijalogu“ pridružila Sara. Bluesy balada „Cry Me A River“ Arthura Hamiltona koju je još 1953. u vječnost cementirala Julie London, izvedena je s naglašenom emocionalnošću. „What A Difference A Day Makes“ , hit s kraja pedesetih Dinahe Washington, Sarah je otpjevala mazno (kao i odličnu snenu baladu „Mad About A Boy“) uz Jappu kao vokalni suport u svojevrsnom dijalogu koji se pretvorio u muško-ženski duet u „Something Stupid“. U „Summertimeu“ je pak Jappa vokalom prizvao i svoje „rockerske“ dane koji su se ćutili i u gitarskom rukopisu „Fever“.
A onda je nakon funkom okađenog broja došla nova blues balada „za rezanje vena“ – „I’ll Rather Go Blind“. Sa Sarom u cipelama Ette James. Standard jumpin’ jivea i Louisa Jordana „Is You Is Or Is You Ain’t My Baby“ otpjevan je opet uz asistenciju Jappe u ulozi kakvog crnačkog „cool cat“ scattera sa Sarom jednako uvjerljivom u „pjevanju“ i „narativu“. Dvojac je to ponovio i u „Tea For Two“ koji je zadržao žovijalni duh izvornika dok je velika balada „Body And Soul“ donešena u sugestivnom dijalogu muškog i ženskog vokala; možda i na tragu znanog dueta – nažalost blagopočivajućih – Tonyja Bennetta i Amy Winehouse.
„Vacanze Romane“ su demonstrirale već dobro znanu kristalnu čistoću Sarinog vokala dok je – moj omiljeni standard – „Misty“ Errolla Garnera naglasio fantastičnu emocionalnost njene izvedbe. Kojoj i ovog puta odlično „sparinguje“ Jappina gitara te gostujući saksofon sjajnog Gordana Tudora u „raspletu“ i završnici broja. Tudor gostuje i u „Why Don’t You Do Right“ – znanoj „zimzelenoj“ temi Peggy Lee i Bennyja Goodmana – savršeno se spojivši sa Jappom u unisonoj vožnji uz instrumentalne umetke/sola. Naravno, uz Sarin vokal (podržan Jappinim“scattanjem“) kojoj odlično pašu i ovi žovijalni brojevi baš kao i do bola sjetne balade. „Route 66“ – kao još jedno u nizu „općih mjesta“ – također je „pročitano“ na sličan način u zgodnom duetu/dijalogu koji, dakako u „isposničkom“ aranžmanu samo s gitarom i vokalima, „drži vodu“ kao i izvornik. Ili kao pak ona sjajna izvedba Natalie Cole. „Lover Man“ – iz repertoara Billie Holiday, Sarah Vaughan i Elle Fitzgerald – otvorena je upečatljivom Jappinom gitarom kao snena balada koju Sara iznosi u visine. I zaključnu živahnu „L-O-V-E“ (standard kojeg su ovjekovječili i Sinatra i Nat King Cole ali i „mladoturci“ pooput Michaela Bublea) otvara Jappino scattanje uz kasniji „dijalog“ sa Sarinim vokalom kojim je zamijenjena truba izvornika.
„Sara i Jappa Live At Diocletian’s Palace“ je naprosto idealan album za sve ljubitelje jazza i jazzy/blues standarda velike američke pjesmarice; album kojem s punim pravom pripada etiketa „svjetsko a – ipak – domaće“!
(fotografija – Jadran Babić)
