Na današnji dan 10. listopada 1969. King Crimson su objavili genijalni nastupni album „In The Court Of Crimson King“ – remek djelo prog rocka.
Ako bi se moralo uprijeti prstom na ultimativan prog-rock band koji ni u vrijeme velikog punkerskog „pospremanja“ nije izgubio kultno sljedbeništvo ili pak glazbenika kojem su se , baš kao u vrijeme vrhunaca progresivnog rocka, i u novovalno doba klanjali mnogi skloni avangardi, izbor bi bio samo jedan: King Crimson i Robert Fripp.
King Crimson su u svim svojim silnim inkarnacijama od početka do kraja bili projekt Roberta Frippa; virtuoznog gitariste (i svirača melotrona) vječno sklonog nekomercijalnoj fuziji avangardne glazbe, jazza i klasike te eksperimentiranju sa različitim štimovima i tehnikama sviranja. U vrijeme velikih gitarskih superjunaka poput Claptona, Becka, Pagea i Hendrixa u čijim je korijenima bio blues Frippa je daleko više zanimala avanagardna i klasična glazba, jazzom (a ne tada dominantnom psihodelijom) ozračene improvizacije te spajanja folk glazbenih arabeski i baroknih aranžmana. Sve je to činilo prvijenac King Crimsona „In The Court Of Crimson King“ do danas možda najboljim (i najutjecajnijim) albumom prog-rocka; izvanvremenim projektom koji je (unatoč i kasnijim kvalitetnim albumima poput „In The Wake Of Poseidon“, „Lizard“, „Lark’s Tongue In Aspic“, „Islands“ ili „Red“) ostao trajno utjecajan. I u realnom vremenu kad je bio poticajan za Yes, Genesis, Van der Graff Generator… pa do kasnijih desetljeća kad ga prizivaju bandovi poput Mars Volta, Tool…. Ujedno i najpoznatiji album banda.
Prva inkarnacija King Crimsona iza koje je ostao samo nastupni album uz Frippa je imala basistu i pjevača Grega Lakea (kasnijeg člana Emerson Lake & Palmer), saksofonistu (flautistu, oboistu…) i klavijaturistu Iana McDonalda, bubnjara Michaela Gilesa te pjesnika i tekstopisca Petera Sinfielda a koncertnu premijeru je imala u proljeće 1969. Mnogo značajniji bio je pak nastup na čuvenom besplatnom koncertu Rolling Stonesa u Hyde Parku u srpnju, taman u vrijeme kad su Crimsoni u vlastitoj produkciji u londonskim Wesex Sound Studios snimali album. Naime, prethodni session s producentom Tonyjem Clarkom nije donio zadovoljavajući rezultat mada je zacijelo barem malo njegove zasluge što se na debutu Crimsona našlo toliko puno melotrona (kojeg je satima dosnimavao McDonald kaneći dobiti raskošni orkestralni zvuk). Clark je naime kao producent Moody Bluesa koji su melotron na velika vrata uveli u zvukovnicu tadašnjih bendova, dobro znao mogućnosti novog instrumenta.
Album je objavljen 10. listopada 1969. na etiketi Islanda, u Velikoj Britaniji je dospio do petog mjesta a u Americi do 28. no u SAD-u je imao i priličan broj negativnih kritika (poput ocjene Roberta Christgaua da je album „govno“ odnosno „nadomjestak za pravu glazbu“) što, znajući što je tada u s druge strane Atlantica bilo „in“ kod kritičara, mnogo ni ne čudi.
„In The Court Of Crimson King“ je otvorila kultna „21 Century Schizoid Man“ sa Sinfieldovim slojevitim tekstom punim bizarnih slika i referencama na tadašnji rat u Vijetnamu. Glazbeno bio je pravo sedmominutno remek djelo s instrumentalnom temom „Mirrors“ ubačenom u sredinu broja, genijalnim i inovativnim Frippovim solom, Lakeovim „distorziranim“ vokalom, savršenim balansom hard rocka/proto metala, progresivnog rocka, jazz-rocka… Od upečatljivog „metalnog“ riffa u uvodu podebljanog saksofonom i akcentiranog Frippovimn gitarskim „vriskom“, instrumentalnog „umetka“ u sredini broja do atonalnog sola, skladba je vrištala o rođenju novog zvuka: originalnog i – pokazalo se – veoma inspirativnog za profiliranje prog-rocka.
„I Talk To The Wind“ bila je posve drugačija. Melotron i drveni puhači Iana McDonalda te sjajan vokal Grega Lakea, više su dugovali folky baladama ili čak atmosferi balada jednog Nicka Drakea nego li bilo čemu što se čulo u uvodnom broju. Bio je to dokaz da King Crimson sjajno funkcioniraju na oba fronta: u ambijentalnim snenim laganicama naglašene melodioznosti i u mahnitim brzacima. „Epitaph“ je donio logičan nastavak: raskošnu baladu s primislima na Moody Blues no s dramom, sjajnim kombiniranjem lirskih dionica sa slapom melotrona i dramatičnih „epskih“ dijelova, akustičnom i električnom gitarom u prepletima… Gotovo dvanaestominutni „Moonchild“ je bio u sličnom pastoralnom ugođaju s akustičnom gitarom (nije teško pronaći sličnosti s kasnijim Zeppelinovim „Stairway To Heaven“) no broj se razvio u rasni ambijentalni jazz-rock koji je u kasnijim koncertnim izvedbama bio idealan predložak za duge improvizacije. Zaključna „The Court Of The Crimson King“ također je građena na dramatičnim „sudarima“ lirskih dionica i orkestralnih krešenda te maštovito koristila elemente folka sparene s baroknim utjecajima (posebice s McDonaldsovom flautom i melotronom) i moćnim bubnjem Michaela Gilesa.
Prvijenac King Crimsona je jedan od onih velikih albuma iz 1969. koji je sjajno ostario u svojoj izvanvremenosti. Ruku na srce, rijetka je to pojava među nekoć velikim albumima progresivnog rocka
