Lennonova ostavština za vječnost
Lennonova priča je nažalost zaključena 8. prosinca 1980. kad ga je ubio poremećeni fan a, naravno, započela s Beatlesima. Band koji je promijenio i presudno utjecao na popularnu glazbu 20. stoljeća otima se svakom guranju u zabran nostalgičnog povampirenja i tek povremenog obljetničarskog izvlačenja na površinu. Jer, Beatles su bili i ostali trajno – in. Stoga je baš svaki njihov album u šezdesetima (što će reći sve objavljeno za postojanja grupe osim posthumnog „Let It Be“ iz 1970.) esencijalan za bilo kakvu raspravu o glazbi šeste dekade. Ili, ako ćete, popularne glazbe i rocka uopće. Jer, s korijenima u skiffleu, rock and rollu pedesetih (glazbi Elvisa, Carla Perkinsa, Chucka Berryja i Little Richarda ali i Buddyja Hollyja, Roya Orbisona i Everly Brothersa)gotovo da nema žanra kojeg Beatlesi nisu ili formatirali ili se o njega očešali. Doslovno od Mersey beata kojemu su bili predvodnici do vodvilja, klasične i indijske glazbe, psihodelije, hard rocka, bluesa, countryja, indie folka, čak i reggaea i avangardne/eksperimentalne ozbiljne glazbe.
Najpoznatija, najslavnija ali i najznačajnija grupa u povijesti rocka bili su prva pop ili rock grupa koja je pisala svoje vlastite skladbe te bila bez glavnog vokala (Lennon i McCartney a kasnije i Harrison a povremeno i Ringo preuzimali su ulogu glavnih vokalista) ; prvi su cementirali vlastiti autorski dvojac kao pokretačku snagu odnosno „kolektivnog singer-songwritera“ ali bili i prvi koji su band predstavili kao „četiri ravnopravna dijela jedne jedinstvene glazbene osobnosti“, kako ih je odavno definirao Paul McCartney.
Beatlesi su globalnim medijima i publici donijeli nezapamćeni „hype“ te obožavanje znano kao „beatlemanija“ (kako je tu novu fanatičnost obožavatelja nazvao Daily Mirror), fascinantne naklade prodanih albuma i singlova (samo u Velikoj Britaniji u šezdesetima su imali sedamnaest No.1 hitova) te nevjerojatnu dominaciju na rang listama. Recimo, 4. travnja 1964. svih prvih pet mjesta na ljestvici američkog Billboarda pripalo je njima i singlovima „Can’t By My Love“, „Twist And Shout“, „She Loves You“, „I Want To Hold Your Hand“ i „Please Please Me“. Između 1962. kad izlazi „Love Me Do“ do 1967., godine u kojoj je preminuo njihov menadžer Brian Epstein, napisali su 230 pjesama (prosječno jednu tjedno) i prodali dvjesto milijuna ploča. Glazbeni kritičar The Sunday Timesa ih je nazvao najvećim skladateljima nakon Beethovena; drugi su klasično obrazovani glazbenici i kritičari spominjali i Schuberta a slavni Leonard Bernstein ih je usporedio sa Schumannom. Newsweek magazin je u jednom članku njihove tekstove usporedio s poemama T.S. Eliotta. Doduše, bilo je i drugačijih mišljenja poput onog jednog američkog baptističkog propovjednika koji je pastvu pozvao na bojkot slušanja pjesama Beatlesa budući da su one „glazba nečastivoga“.
Najkraće rečeno, Beatles su bili i ostali najveći i najutjecajniji glazbeni fenomen ali također i katalizator glazbene i kulturalne revolucije koja se dogodila u šezdesetima a čiji se eho ćuti do danas.
Beatlesi su, rekoh, krenuli prije više od šezdeset godina s Lennonom (koji je kao tinejdžer vodio „školski“ skiffle band Quarrymen u kojem su se kasnije našli i Paul McCartney i George Harrison) kao začetnikom benda a neslužbeno završio Johnovim odlaskom koncem 1969. te Paulovim objavljivanjem solo prvijenca 1970.
Današnja ocjena Lennonovog post-Beatles razdoblja svakako je barem dijelom ovijena i nostalgijom. No, s druge strane, kao i uvijek u procjenama nečije glazbene „bolje prošlosti“, sve je, ipak u „tajmingu“. U optici koju brusi ukus vremena. Primjerice, u poznim šezdesetim kada sam se temeljito inficirao virusom rock and rolla i trajno ostao privržen Beatlesima (da njima a ne Stonesima!) Lennon je bio ne samo „working class hero“ već i moj ultimativni junak rock and rolla. Strastveno sam ga volio i u ranim sedamdesetima a posebice u vrijeme iznimnog albuma „John Lennon & Plastic Ono Band“, držeći da baš on – koji stoji uz bok mnogo eksponiranijih rock buntovnika i ikonoklasta poput Morrisona i Hendrixa – utjelovljuje inteligentnog i drčnog glazbenika savjesti, liberalnog svjetonazora i zavidne glazbene imaginacije. Lennon je bio baš to: slavni i opako bogati Beatle, polovina najproduktivnijeg, najutjecajnijeg i najznačajnijeg autorskog dvojca u povijesti popularne glazbe ali i slobodouman intelektualac koji je nezapamćenom drskošću još na početku karijere ismijao snobovsko društvo plemenite krvi na jednom od prvih značajnih londonskih nastupa Beatlesa, bio glavni inicijator protestnog vraćanja odličja Britanskog imperija kao iskaz neslaganja s tadašnjom represivnom politikom ali i „seleb“ koji za svoju družicu nije odabrao misicu, top model ili bujnu starletu već neuglednu japansku konceptualku s iskustvom Fluxusa. Na isteku desetljeća koje je obilježio uzlet punka i novovalna eksplozija, Lennon me – priznajem – više nije zanimao. Istina, album „Rock ‘n’ Roll“ iz 1975. bio mi je simpatičan hommage korijenskom rocku no dva njegova prethodnika baš kao i slijedeći „Double Fantsasy“, držao sam tek batrganjima sa klišejima i ispranim komadom konfekcijskog mainstreama. Danas mi je posve jasno zašto nisam bio u pravu.
„Double Fantasy“ – pokazala su to zgodno i reizdanja s izvornom verzijom i novim remiksom koji je u prvi plan izvukao Johnov vokal – bio je povratnički projekt zrelog Lennona spremnog za „novi početak“ bez robovanja vlastitom mitu i svim stereotipima rock rebelije. Johnove ljubavne i „kućne teme“ – „(Just Like) Starting Over“, beatlesovska „I’m Losing You“, nježna „Woman“ sa prekrasnom sirupastom melodijom, „Beautiful Boy“ , ispovjedna „Watching The Wheels“ kao izravno objašnjenje zašto je „sišao s vrtuljka“ show-bizza i „stao na loptu“… – naprosto su veoma dobri komadi jednog samouvjerenog i nadahnutog autora. S obiljem ideja i novog materijala dostatnog i za još jedan album, posthumno 1984. objavljen „Milk And Honey“.
Lennonovom solo prvijencu iz 1970. ,valja podsjetiti, prethodila je ne baš osobito zanimljiva trilogija „avangardnih“ albuma Johna & Yoko koja je možda svoj “off” predznak dugovala konceptualnoj bagaži Yoko Ono ali zacijelo i želji da se „sporedni projekti“ ne tuku s materijalom Beatlesa. Live album s Plastic Ono Bandom bio je također „sporedan projekt“ realiziran uz malu pomoć prijatelja; iznimno no jednokratno glazbeno iskustvo protumačeno kao hir rock zvijezde koja još nije odlučila što će sa sobom nakon – činilo se tada ipak privremenog – raspuštanja Beatlesa. A onda je došao i službeni prvijenac potpisan imenom i prezimenom te naslovljen „John Lennon/Plastic Ono Band“ kao pravi nastavak Lennonovog rada u Beatlesima no „drugim sredstvima“.
Kopča s posljednjim albumima Beatlesa nisu bile samo introspektivne „Mother“ i „My Mommy’s Dead“ – koje zajedno s „Juliom“ s dvostrukog bijelog albuma Beatlesa čine tematski i emocionalno neraskidivu cjelinu – niti pak samo stoga što odlična „Hold On“ zvuči kao drugi dio beatlesovske laganice „Don’t Let Me Down“, već zbog ukupnog dojma; zbog Billyja Prestona koji je već „dao ruku“ Beatlesima na „Get Back“, istih Abbey Road studija i Phila Spectora kao ko-producenta. Album Plastic Ono Band bio je zvukom i autorskim djelom logičan izdanak Beatlesa ali i „pismo o namjerama“ novog Lennona oslobođenog starih okova i sve očitijih artističkih razmimoilaženja sudrugova iz banda koji su – a ne Yoko – Beatlesima u konačnici došli glave. No, bio je to i ostao i album iznimnih skladbi. Sjajan „Working Class Hero“ jedna je od njih baš kao i klavirska balada Isolation – svojevrsna „nulta verzija“ Imagine koja je došla godinu kasnije – te sjajna “God”. Skladba kojom se glasno oprostio od prošlosti i Betalesa ali i trajno – možda čak i više nego li kad je kazao da su Beatlesi popularniji od Krista – zamjerio Crkvi, počinje stihovima „Bog je koncept, kojim mjerimo vlastitu bol“ nakon kojih slijedi mantrička niska: „ne vjerujem u čaroliju, ne vjerujem u Bibliju, ne vjerujem u Isusa, ne vjerujem u Kennedyja, ne vjerujem u Budhu (…) ne vjerujem u Beatlese“.
Albumi koji su slijedili, uključujući i sjajni eksplicitno politički „Some Time In New York City“ koji je potpisan kao John & Yoko/Plastic Ono Band, bili su – nekad više nekad manje uspjela – razrada ideja utkanih u prvijenac. Recimo spomenuti album dao je izvanvremenu feminističku „Woman Is The Nigger Of The World“, žestoki rock broj „New York City“, blues-boogie „Attica State“, folk broj „The Luck Of The Irish“… a reizdanje iz 2010. pak više no vrijedan bonus: koncertni zapis Johna i Yoko zajedno s Mothers Of Invention. Sjajna izvedba „Cold Turkey“, avangardna Yokina kontribucija „Don’t Worry Kyoko“ – koje se ne bi posramila ni Bjork, „(Well) Baby Please Don’t Go“… te tri teme koje bi i danas mogle proći pod nazivnikom radikalnih avangardnih eksperimenata, itekako zaslužuju pažnju…
A onda je došao „Imagine“. Album je sniman u londonskim studijima i New Yorku uz pomoć Georgea Harrisona, klavijaturiste Nickyja Hopkinsa, basiste Klausa Voormana te bubnjara Alana Whitea i Jima Keltnera a u produkciji Lennona i Phila Spectora. Progovarao je o Lennonu tako milim temama: zalaganju za mir, sjećanjima na traumatično djetinjstvo, ljubavi, političkim temama ali i osobnoj netrpeljivosti prema bivšem sudrugu Paulu McCartney kojem je „posvetio“ zajedljivu „How Do You Sleep?“. Lennon se osjećao izdanim jer McCartney je prvi od Beatlesa objavio samostalni album kojim je objavio kraj benda iako je Lennon Beatlese napustio godinu ranije. Potom, Paulovo objavljivanje prvijenca taman uoči objave albuma Beatlesa „Let It Be“ samo je dodatno pogoršalo zategnute odnose među nekoć glavnim skladateljima Beatlesa. Album „Imagine“ – uz „John Lennon/Plastic Ono band“ najbolji samostalni Johnov projekt bio je i najkomercijalniji zasjevši na prvo mjesto rang lista s obje strane Atlantika. Ništa čudno zna li se da je dao naramak hitova od izvanvremene naslovne skladbe (koju je, uzgred rečeno sjajno prepjevao i Arsen na albumu „Suputnici“), „Jealous Guy“ (znanoj i u sugestivnoj izvedbi Roxy Music), hard-rock blues broj „It’s So Hard“ sa saksofonskom dionicom Kinga Curtisa, „Oh My Love“ (koja je kasnije doživjela bezbroj izvedbi), protestnu „Gimme Some Truth“ te slično intoniranu šestominutnu „I Don’t Wanna Be A Soldier Mamma“. Skladbu s ozračenu južnjačkim rockom i tipičnim Lennonovim mantričkim ponavljanjima glavne fraze (na tragu brojeva poput „Don’t Call Me Nigger Whitey…“ Sly & The Family Stonea)a uz upečatljivu Harrisonovu slide gitaru i Curtisov saksofon. Na albumu su se našle čak dvije skladbe „obračuna“ s McCartneyem: spomenuta „How Do You Sleep?“ te „Crippled Inside“. Potonja se može shvatiti i kao zlobna prispodoba o McCartneyu ali i kao mnogo šira „dijagnoza“ površnih ljudi i njihova vanjskog „sjaja“ koji prikriva lošu nutrinu. Skladba je, zanimljivo je, sročena kao kombinacija music halla i honky tonk countryja. „How Do You Sleep?“ pak nije mogla biti izravnija s tvrdnjom da su „Yesterday“ i „Another Day“ jedine Paulove skladbe vrijedne pažnje te da su oni koji su tvrdili da je umro, bili u pravu. S onu stranu teksta skladba je tipična Lennonova bluesom okađena laganica (uz dodatak spectorovskih gudača) na tragu „Don’t Let Me Down“ s odličnom slide gitarom Harrisona i Wurlitzera Nickyja Hopkinsa.
Da je danas živ, Johnu bi bila osamdeset i peta. Vrag će ga znati što bi uradio tijekom minulih desetljeća koliko ga nema, baš kao i Hendrix, Morrison, Janis, Cobain… No u vrijeme provedeno u ovoj „dolini suza“, i onih deset godina koje je stukao bez Beatlesa, učinio je mnogo. Vraški mnogo! Kako to već legende rade.
