Na današnji dan 7. prosinca 1947. u Splitu je rođen Oliver Dragojević.
Za knjigu koju sam o njemu pisao na jednom od naših brojnih susreta i razgovora uz kavu (ili štogod žešćega) Oliver je svoj CV ovako započeo: „Rodija san se u Splitu 7. prosinca 1947., kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole “Natko Nodilo”, u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato što smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.
Moja familija ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža.
Prve godine života proveja san u Veloj Luci… Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji. Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gas-maskama trčidu po dvoru“.
U Splitu je pohađao osnovnu školu “Vlado Bagat”. Generacije iz “četrdeset i neke”, poput Oliverova brata Aljoše (koji je preminuo 2011. godine), pamtile su je i kao mjesto s najboljim razglasom u Splitu u pedesetima, gdje su mnogi propjevali. Kao i mnogi Splićani bez djedovine iz tih godina, i Dragojevići su često mijenjali adrese. Obitelj je najprije stanovala u Omiškoj ulici, potom u tadašnjoj Ulici XX. divizije, današnjoj Osječkoj, a nakon toga na Gripama, u malome stanu koji je dočekao i drugu generaciju Dragojevićevih.
Prvi susret s glazbom, tvrdi Oliver, vjerojatno se dogodio kad je prvi put izašao “vanka na dvor”, u kojemu su “svi pivali”. I to kako: “U našen dvoru i mačke su dobro pivale”, duhovito je glazbeni talent Dragojevića komentirao Aljoša.
Oliverov je otac sjajno pjevao, ali i svirao usnu harmoniku, pa je onda, naravno, dao i svom petogodišnjem sinu da i on pokuša. Nije postao virtuoz kao njegov i danas omiljeni glazbenik Stevie Wonder ili kasniji suradnik Antonio Serrano, no nešto je od te najranije ljubavi preživjelo.
„Kad sam 1962. Počeo svirat u Teqili, bendu koji je uskoro prominija ime u Batali, Luxembourg je postajao zakon. Po noći se sluša radio, sutradan su se skidale nove pisme, a uvečer su se, kako je to već bija običaj, već svirale na plesnjacima. Engleski nan je naravno bija onaj ‘indijanski’, fonetski, skinut ‘po uvu’…“, govorio mi je Oliver.
A onda je pokušao krenuti solo. Prva suradnja Zdenka i Olivera bio je „Picaferaj“, skladba s kojom je mladi pjevač debitirao na Splitu 1967. i koja će poslije postati neizbježni standard Oliverova koncertnog repertoara i evergreen koji su uspješno posvajali i mnogi drugi izvođači, poput klapa i Tedija Spalata. „Picaferaj“ nije ni ušao u finale, a Oliverov nastup – bliži maniri talijanskih kantautora negoli drečavom stilu tadašnjih festivalskih jurišnika – prošao je gotovo nezamijećeno. Pače, Oliover mi ga je kratko opisao kao; „očajan!“. Trebalo je od nečega živjeti pa je uslijedila gastarbajterska etapa – u klubovima i na kruzerima; logičan potez nakon neuspjela festivalskog debija. Oliver ga je jedva preživio („bija san mršav ka kostur“) no donijela mu je iznimno profesionalno sazrijevanje, izbrusila njegovu glazbenu optiku i proširila mu obzore. Fascinancija Rayem Charlesom, Steviejem Wonderom te umješno snalaženje u standardima globalne pop-rock pjesmarice, a posebno opusom Beatlesa, na svoje su došli kasnije, uspješno križani s južnjačkom osjećajnošću i istančanim osjećajem za mediteransku melodiju.
Nakon povratka je valjalo ponovno pokrenuti karijeru, praktički ispočetka. Dubrovački trubaduri činili su se dobrim izborom. „U Dubrovačkim trubadurima bija san godinu dana“, kazao mi je Oliver. „Triba san im popunit neke ‘sounde’ koji su im nedostajali. Stavili su me na gitaru ‘dvanaesticu, koja nije baš moj prvi izbor, ali za zvuk benda bila je sasvim dobra“. U trubadurima je bio kratko, baš kao i u grupi More. Obitelj Dragojević je jedva preživljavala od mizernih honorara i gaža no onda se 1974. dogodila „Copacabana“ i Oliverova pobjeda na „Splitu ’74.“. Pravi uspjeh je došao godinu kasnije s vječnom Runnićevom „Galeb i ja“ a na Splitu ’76. Oliver je postigao, pisali su mediji, “apsolutnu afirmaciju”, i to izvedbom Runjićeve dalmatinske šansone „Zelenu granu s tugom žuta voća te“ „ogromnim disko-uspjehom“ skladbe „Skalinada“. Uglazbivši stihove Tina Ujevića, Runjić je potpisao jedan od svojih četrdesetak antologijskih evergreena.. Pjesma je na festivalskoj sceni Splita ’76. bila superiorna konkurenciji.
Ako je „Galeb i ja“ najcjenjenija pjesma dvojca Runjić – Dragojević, tada je „Skalinada“ zacijelo sve do pojave „Cesarice“ i nove – jednako uspješne faze dugovječne karijere – bila najpopularnija. Sigurno i jedan od golemih aduta za uspjeh dvojca Runjić-Dragojević i Oliverov atribut „kozmičkog Dalmatinca“ (kako ga je nazvao Dražen Vrdoljak). Uzgred rečeno, „Kozmički Dalmatinac“ je i naslov sjajnog boxa Croatia records: idealnog ulaska u Oliverov glazbeno kozmos.
