Nastupni album „The Rolling Stones“ objavljen je 16. travnja 1964. na etiketi Decca a mjesec dana kasnije, s promijenjenim rasporedom pjesama, i u SAD pod bombastičnim nazivom imenom „England’s Newest Hit Makers“. Sniman u londonskim Regent Sound Studios početkom godine u produkciji tadašnjeg menadžera Andrewa Loog Oldhama i Erica Eastona, donio je covere standarda kao najbolju potvrdu sklonosti banda za rhythm and blues.
Potvrđenu doduše i godinu ranije snimkama Berryjeve „Come On“ i „I Wanna Be Your Yan“ Lennona i McCartneya. Jedini autorski broj potpisan s Jagger-Richards bila je „Tell Me (You’re Coming Back)“; skladba s prepoznatljivim učinkom Briana Jonesa kao, vokalima i strukturom pjesme, tipičan proizvod britanskog Mersey beata ranih šezdesetih na tragu Garyja & The Pacemakersa… Drugi autorski prilozi, skladbe „Now I Got A Witness“ – rhythm and bluesom nadahnut instrumental s usnom harmonikom i gitarskim solom te na tragu „Memphis Tennessee“ Chucka Berryja, i slična (danas bismo rekli „garažna“) stilizacija „Little By Little“ s Jaggerovom harmonikom, potpisani su kao djelo Nanker & Phelgea. Riječ je o tada korištenom „kolektivnom pseudonimu“ za autorski rad banda. S druge pak strane „Mona“, „I Just Want To Make Love To You“, „Route 66“, „Walking The Dog“… bili su još očitija slika Stonesa do srži inficirnih rhythm and bluesom.
„Aftermath“ (koji se izvorno trebao zvati „Could You Walk On The Water?“) objavljen je 15. travnja 1966. u Velikoj Britaniji a u lipnju – kao već šesti album Stonesa – i u Americi. Dakako, po običaju, sa drugačijim sadržajem jer je četiri izvorna broja „zamijenio“ hit „Paint It Black“.
„Aftermath“ kao prvi album s originalnim materijalima bio je prvo neprijeporno remek djelo. Stonesi su na albumu ne samo potvrdili autorsku i izvođačku zrelost već čvrsto cementirala buntovan i opaki rokerski image. Skladbe s američkog izdanja poput „Paint It Black“ – u kojoj se našla i doza dylanovske poetike te psihodelije s revolucionarnim Jonesovim korištenjem sitara, klasični rock brojevi poput „Mother’s Little Helper“, „Under My Thumb“ – koja je, ponovno zbog Jonesa, imala jazzy utjecaje i marimbu u uvodu, sjajna (i elegantna) folkom ozračena „elizabetinska“ balada „Lady Jane“ ili pak 11-minutni proto-psihodelični blues jam u temi „Goin’ Home“ (uz „House Of The Rising Sun“ Animalsa jedan od prvih rock brojeva dužih od tradicionalne trominutne pop pjesme), ostali su upisani kao iznimni komadi diskografije šezdestih.
„Aftermath“ zapravo stoji kao kamen temeljac u onoj vječnoj – manje-više koncertno prisutnoj do danas – pjesmarici Stonesa ali i uvodi neke neobične teme te ideje koje će se kasnije razvijati. Uvodna „Mother Little Helper“ imala je tako ironičan tekst o kućanici koja pije više tableta (amfetamina) od rock zvijezde, „Flight 505“ uključio u uvodu upečatljivi boogie klavir kao preteča „Brown Sugar“ i „Jumping Jack Flasha“, „Doncha Bother Me“ je bio rasni blues a la Stones… Album je pokazao i početak svojevrsnog „odustajanja“ Briana Jonesa od gitara u korist novih glazbala poput marimbe i sitara.
Uzgred rečeno, najbliža usporedba s “Aftermathom“ je „A Hard Day’s Night“ Beatlesa jer su oba albuma pokazala apsolutno sazrijevanje dvaju bendova i njihovih glavnih autora.
