HAUSTOR Tajni grad
(remasterirano vinilno izdanje 2025.)
Croatia records
Pitanje koje se i danas postavlja: što bi bilo da je Haustor zavladao mainstreamom?
Tajni grad – objavljen na vinilu u već dobro znanom i pouzdanom remasteringu ekipe iz Croatia Recordsa sa završnim „glancom“ u Abbey Road studijima u Londonu – prava je blagovijest za stare/vječne fanove, ali i za sve one koji nemaju LP izvornik objavljen 1988.
Album koji je snimljen i dovršen iste godine „kod Troologa“ s jedne strane je „oproštaljka“ benda koji je kod najšire novovalne publike (a i one druge) bljesnuo hitom „Moja prva ljubav“, a s druge odskočna daska za kasnije samostalne karijere Darka Rundeka te Srđana Sachera. U slučaju potonjeg, najprije kroz Vještice, a onda i solo. Kako je to kazao Rundek, krug se zatvorio, a album je bio logična Haustorova „točka na i“.
Simbolično i zbog Hrvoja Hegedušića koji je bio snimatelj kao i na prvijencu (a na snimanje donio svoje golemo iskustvo), zbog prisutnosti stare trojke (Rundek, Capri i Zoran Zajec Zexa), Sacherovog gostovanja, ali i zbog „paralelnih karijera“ Srđana Gula Gulića u Dee Dee Mellow (s još jednim gostom na albumu Jurom Novoselićem) te Caprija u Cul-de-Sacu, a Zexe u HIPNO-u. Oni su pak očekivano u studio donijeli i svoja nova iskustva. Možda je baš zahvaljujući njima te, naravno, odličnoj Rundekovoj autorskoj formi, Tajni grad i logičan finale Haustora i – čini mi se – konačno prepoznat kao sjajan album s pomalo zaboravljenim biserima poput zaključnih „UHODA“; skladbe koja je i svojevrsni „burevjesnik“ samostalne Rundekove karijere. Riječ je naprosto o albumu s finim balansom „protočnih“ tema koje su mogle, baš kao „Ena“ s prethodnog „Bolera“, postati hitovi te – uvjetno rečeno – „alternativnijih“ glazbenih rješenja.
Pitanje koje i danas postavlja „Tajni grad“ glasi: što bi bilo kasnije da nakon traumatičnih osamdesetih i njihove završnice kad je sve već vonjalo na rat, nije došao onaj stvarni rat? Odnosno, bi li Haustor zavladao mainstreamom – kao što je s „Enom“ – novim uspješnicama poput „Ula Ulalala“ i „Uzalud pitaš“ ili bi pak povukao na intimističku (u komercijalnom smislu hermetičniju) stranu? Vrag će ga znati, no ovako je ipak ispalo najbolje.
(Recenzija je izvorno objavljena na portalu Glazba.hr)
