Znajući za probleme s „tankom“ zvučnom slikom i razglasom koje su koji dan ranije u splitskom „Tijardoviću“ imali Mayales, bojao sam se da ću još jedan koncert Chuia u odličnom splitskom koncertnom prostoru započeti rečenicom: ne CHUI-jem dobro.
Srećom nije se to dogodilo. A Chui – sad već gotovo pa abonenti u Hrvatskom domu i koncertnoj dvorani „Tijardović“ – su zvučali sjajno. Nakon izvrsnog „Proširenog svemira“ u koncertnoj izvedbi iz zagrebačkog Petog kupea (koji se zajedno s albumom „Do zvijezda“ i „Zagreb Berlin“ našao na trodijelnoj CD kolekciji u izdanju Dancing Beara) Chui su promovirajući ga i u Splitu došli u proširenom izdanju.
Čvrstoj jezgri klavijaturista (i „Katice za sve“) Tonija Starešinića, tenor saksofoniste Vojkana Jocića, basiste Konrada Lovrenčića (koji i „ruje“ i „Brunda“ u podlozi kad ne vozi riff) te bubnjara Ivana Levačića, pridužili su se trombonist Luka Žužić i Borna Šercer kao perkusionist. Oba gosta bitno su oplemenila Chuijevu zvučnu sliku. Pojačana ritam sekcija dolaskom iskusnog Šercera dobila je na dubini i širini te ritmičkoj gipkosti.
Stvorena je tako iznimno slojevita podloga na kojoj su bujale improvizacije / sola klavijatura, (dominantnog) saksofona i trombona. Udvajanje puhača (prava je šteta što zbog bolesti u Split nije stigao i bariton saksofonist) koji su se pri solo dionicama „akcentirali“ te nadopunjavali odnosno naizmjenično svirali svoje dionice, dalo je dodatnu dimenziju i starim koncertnim favoritima (poput sjajne „Mali“) i friškim zgodicima. Dakako uz sveprisutne Tonijeve klavijature kojima je (do)davao melodijski šlagvort za puhača sola zbog čega bi mu, kao imenjaku košarkašu Kukoču, zgodno pristajao nadimak „konobar“.
Od uvodnog „Sporog paljenja“ otvorenog muklim basom i perkusijama kojima se priključuju puhači (što stare uši podsjeća na Hugha Hoppera, Roberta Wyatta odnosno Soft Machine dok je s njima na albumu „Fourth“ svirao sakosfonist Elton Dean) pa do zaključne savršene „Eternautove teme“, Chui su pokazali čudesni raspon svog glazbenog iskaza. U kojem ruku pod ruku ide gotovo plesni groove, elementi prog-rocka i krautrocka, milesovski fusion a još više poetike Weather Reporta iz vremena Miroslava Vitouša te uvođenja perkusioniste u postavu što je dovelo i do naglašenijeg očijukanja sa space rockom…
Aduti Chuija su i na trenutke čak vrckave Tonijeve melodije i – možda u cijelosti – ozračje Canterbury scene od prije pedeset godina. (Priznajem za mene kao vječnog fana te scene to je prava blagovijest). Nema tu ni mrvu anemičnosti jer i kad su u igri (prog-rockovski) „stavci“ uz slaganja lirskih i ritmički bogatijih dionica, svaki broj dobiva orgazmičku (neponovljivu) završnicu kolektivne svirke.
Chui – pokazuje to iz koncerta u koncert ali i svakim novim albumom – logično organski raste odbijajući – možda i zbog Tonijeve sustavne prisutnosti na više različitih bendovskih projekata – ponavljanje i okoštavanje. Stoga je – pa ma koliko da ih često gledali i slušali u živo – svaki novi susret donosi nešto novoga. Pa i prigodni (duhoviti) citat „Jingle Bells“ u završnim tonovima saksofona.
Hvala Jadranu Babiću na – kao i uvijek – odličnim fotografijama!
