Priča banda Henry Cow započela je krajem šezdesetih s Fredom Frithom i Timom Hodgkinsom koji su od samog početka kanili broditi kursom izvan svih žanrovski isplativih glazbenih struja.
Frith i Hodgkins su se upoznali kao studenti Cambridge Universityja započevši svirati po klubovima no već 1968. pridružili su im se basist Andy Powell, ritam gitarist Rob Brooks te bubnjar David Attwool. Potonji dvojac je brzo napustio band . S Frithom kao basistom, bubnjarem Powellom i Hodgkinsom kao orguljašem kratko djeluju kao trio no odlaskom Powella dvojac multiinstrumentalista (jer Frith je svirao i violinu a Hodgkinson uz klavijature i saksofon te flautu) prije nego li su im se priključili Galen Strawson i basist John Greaves. Mjesto bubnjara je 1971. preuzeo Chris Cutler tvoreći čvrsto jezgro Henry Cow . Nastupi u londonskim klubovima jz gostujuće glazbenike poput Davida Baileya, Lola Coxhilla i Chrisa Cutlera te na radijskim sessionima za Johna Peela (posebice sessiona iz 1973.) dovelo ih je u svibnju 1973. u okrilje etikete Virgin Records. Iste godine 31. kolovoza objavljuju nastupni album „Legend“ s omotom na kojem je – što je postao zaštitni znak banda i na dva kasnija albuma – bila pletena čarapa od plastičnih vrpci autora Raya Smitha.
Album kojeg je zdušno (kao i sve kasnije albume grupe iz sedamdesetih) podržao John Peel bio je neobična kombinacija avangardnog prog rocka u bliskim rođačkim odnosima s grupama poput Soft Machin i Wyattovih Matching Mole, ranog Gonga ili Van Der Graaf Generatora te Captain Beefhearta i Franka Zappe.
Glazba s prvijenca – osim Hodgkinsonove skladbe „Nine Funerals Of The Citizen King“ i još pokojih pozadinskih vokala– bila je instrumentalna, eksperimentalna s neočekivanim promjenama ritma i kolektivnim improvizacijama uz zamjetne utjecaje Canterbury scene (posebice Roberta Wyatta) i odveć apstraktna za uši prosječnog konzumenta prog rocka. Album je predstavio gitaristu Freda Fritha kao autorsku i izvođačkuz središnju figuru koja se – i za vrijeme i nakon razlaza Henry Cow – nastavila solo projektima i suradnjom s vodećim protagonistima avant scene poput Roberta Wyatta ili Briana Enoa i Residentsa. Jedan od ključnih brojeva albuma „Teenbeat“ bio je u formatu (prog rocku omiljene) suite no na posve neuobičajen način uz korištenje fragmenata različitih tema i ritmova koji su – uz fascinantne dionice poput Frithovog gitarskog sola – tvorili zvučni složenac koji je dio kritičara usporedio s pointilističkim slikama. Drugi su pak „Nine Funerals…“ nazvali svojevrsnim avant-jazz spojem utjecaja Béle Bartóka i Wagnera. Skladba je ujedno bila pročitana i kao kritika konzumerističkog kapitalizma Zapada.
Drugi album „Unrest“ objavljuju 27. svibnja 1974. umjesto saksofoniste Geoffa Leigha uvodi oboistu i fagotistu Lindsaya Coopera. Grupa je u studio ušla bez dovoljno razrađenog materijala pa je album sniman mahom tijekom improvizacija uz korištenje loopova te manipulacija brzinama snimljenih vrpci u studiju Virgin Recordsa. Neki od brojeva – po Frithovoj tvrdnji – bili su pak radikalne revizije tuđih tema pa je „Bittern Storm over Ulm“ imala ishodište u skladbi Yardbirdsa „Got To Hurry“. Dakako u osebujnoj jazzy-avant rock reviziji uz fascinantnu Frithovu gitaru. Utjecaj Bartóka odnosno njegovog korištenja Fibonaccijevih brojeva da bi se odredio ritam i harmonije našao se u (na trenutke na tragu klasike) temi „Ruins“, „Deluge“ je bila na pola puta „između atonalnosti i kakofonije“ (kako je tvrdio kritičar Rick Anderson) dok je cijeli album bio vješti balans između agresivnih dijelova i nježnih dionica (posebice oboe u „Half Asleep / Half Awake“. Osvrt znanog kritičara Melody Makera Stevea Lakea (koji mi je tih godina bio glavni „savjetnik“ za naručivanje albuma iz Velike Britanije) te Roberta Christgaua bile su veoma pozitivne uz – hvale vrijednu – opasku da album valja pristupiti otvorenog uma.
„In Price Of Learning“ objavljen 9. svibnja 1975. snimljen je u suradnji sa avant pop grupom Slapp Happy (u kojoj su bili Anthony Moore, Peter Blegvad i Dagmar Krause) s kojima su Henry Cow zajednički godinu ranije odradili i album „Desperate Straights“. Bio je izrazito ljevičarski što je pokazala podugačka Hodgkinsonova tema „Living In The Heart Of Beast“ s manijakalnim Frithovim solom u uvodu te vokalom pjevačice Slapp Happy Dagmar Krause (pjevačice najbliže kate Bush) ali i poruka na poleđini albuma „umjetnost je čekić a ne ogledalo“- Sličan ljevičarski svjetonazor – uzgred rečeno – zagovarali su i Robert Wyatt te Matching Mole. On je bio očit i u broju „Beautiful As The Moon – Terrible As An Army With Banners”za koju je tekst napisao Chris Cutler.
Posljednji album – instrumentalni „Western Culture“ – objavljen je 1979. bio je nešto slabiji od prethodnika no i on sa sjajnom gitarom Freda Fritha i poliritmijom Chrisa Cutlera kao svojevrsnim zaštitnim znakom banda.
