Manje-više trajno podcijenjena engleska progresivna rock grupa Camel nikada nije dosegla popularnost King Crimsona, Caravana ili Jethro Tulla , no u sedamdesetima i u osamdesetima imala je kultnu publiku. Njihov debut „Camel“ (objavljen u veljači 1973. na etiketi MCA) bio je ne baš uspješno traženje vlastitog zvuka na razmeđu improvizacija prog rocka i jazzy ritmičkih obrazaca no zahvaljujući koncertima band skreće pažnju na sebe. Posebice na gitaru glavnog autora Andyja Latimera. Nasljednik „Mirage“ koji ih je – objavljen 1. ožujka 1974. – nakon slabe prođe prvjenca preselio na podetiketu Deccae Deram, bio je pravi početak s osebujnim zvukom temeljenim mahom na Latimerovoj gitari (i flauti) te orguljama Petea Bardensa. Fluidne glazbene teksture posebno su do izražaja došle u slojevitoj dvanaestominutnoj suiti „Lady Fantasy“.
Njen prvi stavak donio je „dijalog“ između Hammond orgulja i robusne gitare no u nastavku je slijedila zarazna – gotovo lirska – melodija garnirana unisonom svirkom nadahnutom i klasikom. Latimerov vokal iznad orgulja bliskih tadašnjim perjanicima scene Canterburyja pa i Doorsima, mogao je u srednjem dijelu skladbe doći i do uha šire rokerske publike kojoj je „po guštu“ zacijelo bila i Latimerova gitara u furioznom solu. Naravno, kako već biva kod prog-rock suita nakon brzaca je slijedio lirski stavak i smirenje s Latimerom u prvom planu te pri kraju broja – ponovo – agresivna „nabrijana“ rokerska svirka s kolektivnim improvizacijama. „Supertwister“ je pak patentirao Latimerovu nadahnutu svirku flaute iznad orgulja što je – posve drugačije nego li je to bilo kod Jethro Tulla – odredilo prepoznatljiv zvuk banda i na kasnijim albumima.
Treći album „Snow Goose“ objavljen 25. travnja 1975. esencijalni je album u diskografiji Camela. Bio je to konceptualni instrumentalni projekt nadahnut romanom Paula Gallica; album, koji je unatoč zahtjevnoj „priči“ plijenio pažnju publike i kritike iznimnim i vraški pitkim dionicama. Bilo je to očito posebice u singlu s verzijom medleya „Flight Of The Snow Goose/Rhayader“ s odličnom Latimerovom gitarom u nježnoj laganici u naslovnoj temi te lirskom flautom s klavirom i jazzy pasažima u potonjoj. Album je obogatio zvuk prethodnika uključenjem orkestra s neo-klasičnim aranžmanima te zanimljivim vokalnim pasažima s promjenama ritma.
Četvrti studijski album – veoma dobri „Moonmadness“ iz travnja 1976. – posljednji je s izvornom postavom te album nove faze u genezi Camela. Naime, napuštajući ambijentalne (i eksperimentalne) teksture prethodnika band je krenuo (primijetila je tadašnja kritika) putem trasiranim albumom Pink Floyda „Wish You Were Here“. Točnije, naglaskom na slojevima gitara i sintesajzera koji su – držali su u diskografskoj kući – trebali biti bliže komercijalnom odsječku tadašnjeg prog rocka. Camel su zadaću odradili bezgrješno pa je novi konceptualni album bio „protočniji“ od prethodnika s konciznijim brojevima koji su odražavali karakter (glazbenu stilistiku) članova banda no zadržavši već dobro znanu kvalitetu sola i „kozmičku“ atmosferu. Najočitije u melodioznoj lirskoj „Song Within Song“ te zaključnom broju „Lunar Sea“; još jednom instrumentalnom temom koja demonstrira Latimerovo sviračko umijeće i upečatljive „dijaloge“ s Bardensovim klavijaturama.
„Rain Dance“ – uz „Snow Goose“ najbolji album u diskografiji Camela – objavljen u rujnu 1977. doveo je u studio nove članove: basistu i pjevača Richarda Sinclaira (utemeljitelja Caravana i jedne od bitnih figura scene Canterburyja) te multiinstrumentalistu/saksofonistu Mela Collinsa (člana i King Crimsona). Potonji je svoje sviračko umijeće najviše pokazao u naslovnoj temi i snenoj „Tell Me“ svirajući sopran saksofon i klarinet. U pospanoj skladbi „Elke“ poseban je pak začin dao gostujući Brian Eno svojim klavirom i Minimoogom.
Album „Breathless“ objavljen u rujnu 1978. posljednji je s Bardensom. Obilježile su ga kraće, konciznije radiofonične skladbe bliske Genesisima poput uvodnog naslovnog broja. Ipak duži brojevi poput sedmominutne „Echoes“ imale su ishpodište i u prog-rocku ranijih albuma.
Na sličnom je stilskom tragu bio i Camelov posljednji album u sedamdesetima. „I Can See Your House From Here“ objavljen je 1979. kao smišljeno novi „komercijalni“ projekt. Pokazala je to najbolje tema (i nesuđeni maxi singl) „Romantic Romance“ okađena diskoidnim ritmom i dionicama vocodera s unisonim klavijaturama. Lijepi broj skladbi na albumu kao i spomenitu tema bili su naslonjeni na poetiku grupa poput Steely Dan no i ovaj je album dao neke sjajne Latimerove trenutke poput sola u zaključnom broju “Ice”; laganici na tragu negdašnjih zgoditaka.
