Na današnji dan 9.rujna 1941. rođen je velikan soula Otis Redding.
Otis Redding je nesumnjivo u šezdesetima bio jedno od najutjecajnijih i najpoznatijih imena južnjačkog soula. Mada je poginuo 10. prosinca 1967. u 26. godini života tri dana nakon što je snimio svoj najveći hit „(Sittin’ On) The Dock Of The Bay“, do danas ga s pravom drže najboljim predstavnikom osebujnog soula diskografske etikete Stax/Volt iz Memphisa. Izniman i strastven izvođač čiji je izražajan opori vokal podjednako uvjerljivo dočaravao i bol i ekstatičnu radost bio je također i nadahnuti skladatelj, producent. Početmi uspješan niz su nastavile „Mr. Pitiful“, „That’s How Strong My Love Is“, „I’ve Been Loving You Too Long (To Stop Now)“, „Respect“, duet s Carlom Thomas „Tramp“ i „Shake“…
Nastupni album „Pain In My Heart“ snimljen je tijekom 1962. i 1963. i na njemu se našao hit singl „These Arms Of Mine“. Mada album nije polučio velik komercijalni uspjeh bio je iznimno značajan za profiliranje Otisovog vokalnog iskaza (jer, kako je to zapisao jedan tadašnji kritičar „on svoj glas koristi poput trube“ kombinirajući vriskove i visoke tonove s prigušenim izvedbama) te žanrovskog prostora u koji je zakoračio. Naime osim soul balada poput autorske „That’s What My Heart Needs“ (s prepoznatljivim rukopisom pratećih Booker T & MG’s i Cropperovih gitarskih naglasaka sparenih s puhačima) kao potvrda onih uvodnih riječi Nelsona Georgea na albumu su bili i eksplozivni rani standardi rock and rolla s obje noge položeni u tradiciji rhythm and bluesa poput „Lucille“, „Louie Louie“, nabrijane „Hey Hey Baby“… Bile su to redom skladbe koje su poslužile i kao putokaz britanskim bendovima sklonim fuziji rocka te rhythm and bluesa i soula poput Rolling Stonesa. Ipak, većina Otisovih najznačajnijih brojeva nakon singla „Security“ skinutog s prvijenca, bile su „sporogoreće“ soul balade.
“That’s What Strong My Love Is“, “I’ve Been Loving You So Long“… postali su klasici staxovskog južnjačkog soula. Pokazao je to zorno album „Great Otis Redding Sings Soul Ballads“ iz 1965. sa coverima soul brojeva i autorskim skladbama. Snimljen u studijima Staxa u Memphisu uz pomoć Booker T. & the M.G.’s, jednako poznatih puhača Memphis Horns te klavijaturiste Isaaca Hayesa, bio je to više no solidan album iako – kao i prethodnik – nije polučio veći uspjeh na tržištu.
Po onoj „treća sreća“ album „Otis Blue: Otis Redding Sings Soul“ objavljen 15.rujna 1965. bio je mnogo uspješniji te – kako je unisono zaključila kritika – neupitno remek djelo južnjačkog soula. Album je mahom donio covere rhythm and bluesa i soul tema (pa i dva sjajno pročitana standarda Sama Cookea) no tri od jedanaest pjesama napisao je sam Redding. Dokazujući svoj izniman skladateljski talent zgodicima „Ole Man Trouble“ – s upečatljivom Cropperovom gitarom i tipičnim uletima puhača koje su, uzgred rečeno, kod nas koncem šezdesetih uspješno posvojili Mi – te vremenom razigranom „Respect“ i velikom soul baladom „I’ve Been Loving You Too Long“.
Naravno na albumu je sudjelovala i dobitna glazbena ekipa: Booker T & the MG’s, Memphis Horns i puhačka sekcija Mar-Keysa te klavirist Isaac Hayes. Potonji u to vrijeme gotovo nezaobilazni studijski glazbenik u studijima Staxa i Famea. Balansirajući između senzacionalnih soul balada („A Change Is Gonna Come“, „You Don’t Miss Your Water“, „My Girl“…) i bržih brojeva (poput obrade „Satisfactiona“ Rolling Stonesa, „Down In The Valley“ začinjene s mrvu funka, brzaca Sama Cookea „Shake“…) pa i bluesa (gotovo rokerski pročitana „Rock My Baby“ B.B.Kinga s lucidnim uletima soul puhača), Redding je snimio jedan od najboljih albuma južnjačkog soula.
Zapravo tih godina pametno je balansirao između rasnih soul balada te ništa manje značajnih skladbi bržeg tempa s prepoznatljivim uletima puhača („Mr. Pitiful“, „Fa Fa Fa Fa Fa Fa (Sad Song)“, „Respect“, „Satisfaction“…) te energičnim izvedbama kojima je redovno oduševljavao na koncertima i širu pop i rock publiku. Poput one na znanom Monterey Pop Festivalu 1967.
