Na današnji dan 21.rujna Tom Waits je objavio treći studijski album „Small Change“ koji je donio dva buduća klasika „Tom Traubert’s Blues“ i „The Piano Has Been Drinking (Not Me)“.
Tom Waits jedna je od kultnih figura američke scene. Nadahnut Kerouacovim idejama o beatniku kao ovodobnom boemu-skitnici, ikonografijom i atmosferom „film noirea“ pedesetih i kombinacijom tradicionalnoga trubadurskog iskaza i jazz-stilizacija, Waits je stvorio jedinstvenu autorsku i izvođačku maniru. Fascinacija beat-književnicima – Kerouacom, Allenom Ginsbergom, Williamom Burroughsom – europskim brechtovskim teatrom, Scorseseom i velikanima krimi-proze četrdesetih – Raymondom Chandlerom i Dashielom Hammettom – utjelovljena je u galeriji likova s margine američkog života. Slično tekstovima, i Waitsova glazba više je dugovala utjecaju cabareta četrdesetih, zvuku music halla i bizarnim izborima glazbala nego rock trendovima.
Waits je karijeru započeo svirajući klavir i nastupajući po losenđeleskim klubovima gdje su ga zamijetili lovci na talente diskografske kuće Asylum, za koju je 1973. snimio nastupni album (i danas mi tako drag) „Closing Time“. Album ga je predstavio kao tipičnog kalifornijskog singer/ songwritera s prigušenim melankoličnim temama, klavirskom pratnjom i sugestivnim napuklim – hrapavim glasom. Prvijenac se nije naročito prodavao, no dao je skladbu »Ol’55« koju su uskoro snimili Eagles dok je „Marthu“ posvojio Tim Buckley. Sljedeći „The Heart Of Saturday Night“ iz 1974. prvi je u nizu albuma naslonjenih na Kerouaca i Bukowskog s glazbenim pričama o propalicama iz barova i gubitnicima s diskretnim jazz aranžmanima. Logičan nastavak donio je 1975. dvostruki konceptualni „Nighthawks At The Dinner“, snimljen uživo u klupskom prostoru. Praćen uigranim i kompetentnim jazz triom, Waits je potpuno ušao u ulogu beatnik hipstera koji – nastupajući u nekom sumnjivom baru – uvjerljivo poput Charlesa Bukowskoga priča o gubitnicima i ljudima s ruba. Godinu kasniji „Small Change“ otišao je korak dalje od albuma prethodnika: Waits je svojemu autorskom rukopisu dodao vrckavost i – često bizaran – humor te zahtjevne, no uspjele retro stilizacije dosegavši vrhunac u temama „Bad Liver And A Broken Heart“, „Invitation To The Blues“, „Tom Traubert’s Blues (Four Sheets To The Wind In Copenhagen)“, „The Piano Has Been Drinkin’ (Not Me)“ i „Pasties And A G-String (At The Two O’Clock Club“.
