Na današnji dan 6. lipnja 2019. u 77. godini života preminuo je Dr John. Pravim imenom Mac Rebennack daleko poznatiji kao Dr John ili The Night Tripper, preminuo je od posljedica srčanog udara. Ostao je zapamćen kao jedan od najznačajnijih glazbenika čije je nadahnuće bila i ostala glazbena tradicija New Orleansa koju je slobodoumno spajao sa psihodelijom, rockom, funkom…
Posljednji „pravi“ autorski album „Locked Down“ (nakon kojeg su uslijedili hommage Louisu Armstrongu „She-Dat-De-Dat: Spirit of Satch“ te svojevrsna posveta vlastitom opusu s nizom zvjezdanih gostiju na koncertnom „The Musical Mojo of Dr. John: Celebrating Mac & His Music“) objavio je 2012. Bio je to genijalan projekt odnosno plod čudesne kolaboracije s producentom Danom Auerbachom – gitaristom The Black Keys; album koji se mirne duše može staviti i uz bok trajnožarećeg remek-djela „Gris-Gris“. Dr John je uostalom u svim svojim glazbenim inkarnacijama bio bezobrazno svoj, originalan i zanimljiv. Nadahnute kombinacije funka, rhythm and bluesa, swamp bluesa, psihodelije, jazza te stotinjak žanrovskih vrsta i podvrsta osebujnog neworleanskog zvuka, u pravilu su rezultirale sjajnim albumima te, ništa manje atraktivnim, koncertima, u što se, uzgred rečeno, srećom 2011. mogla uvjeriti i domaća(zagrebačka) publika.
“Locked Down“, koji je snimljen u Auerbachovu studiju u Nashvilleu u suradnji s mlađim glazbenicima, mada je formalno povratak na onaj „siroviji“ izvorni zvuk koji je eksplodirao na “Gris-Grisu“ – što će reći moćni koktel sirovog rocka, neworleanskog rhythm and bluesa te amplificiranog bluesa – bio je neupitna vjerodajnica Dr. Johnu za sidrenje u novome mileniju. Točnije, po svemu ovodobni album, odnosno aktualan onoliko koliko su to i albumi The Black Keysa ili slični projekti koji, reafirmirajući temeljne žanrovske vrijednosti, zazivaju istovremeno i suvremenost i izvanvremenost.
Dr John je diskografsku karijeru započeo u tinejdžerskoj dobi svirajući kao studijski glazbenik gitaru i klavijature na brojnim snimkama iz pedesetih i šezdesetih te skladajući i producirajući za izvođače iz New Orleansa. Ranjavanje pištoljem zbog kojega je morao odustati od sviranja gitare te problemi sa zakonom i ovisništvom skoro su mu uništili karijeru, no preselivši u Los Angeles i skrasivši se kao session glazbenik koji će surađivati s Vanom Morrisonom te Sonny & Cher, polovinom šezdesetih započinje samostalnu karijeru. Najprije na koncertima, a potom i na nezamijećenom nastupnom albumu „Zu Zu Man“(1965.) te uspješnom „Gris Gris“, predstavlja svoj glazbeni alter ego Dr. John The Night Tripper. „Gris Gris“ je bio vraški zanimljiv spoj psihodelije, R&B-ja, kreolske glazbe, bluesa, pozadinskih soul vokala te tema vudua i misticizma.
Isti glazbeni predlošci bili su nadahnuće i za sljedeće, mahom uspjele, albume „Babylon“ (1969.), „Remedies“ (1970.) te „Sun, Moon & Herbs“ iz 1971. na kojemu su sudjelovali i Eric Clapton i Mick Jagger. Stekavši kultno sljedbeništvo, Dr. John u produkciji Jerryja Wexlera snima izniman „Dr. John’s Gumbo“: neprijeporno remek-djelo roots-glazbe, odnosno fuzije glazbene tradicije New Orleansa u rasponu od rock and rola i funka do dixielanda. Album je dao i veliki hit (pače, evergreen) „Iko Iko“ koji je dijelom zaslužan za solidan komercijalni uspjeh sljedećeg albuma „In The Right Place“ iz 1973. Bliži rock publici te snimljen u produkciji Allena Toussainta, bio je iznimno uspjela fuzija funk ritmova, gitarskih sola i neworleanskih puhača te s osebujnim narativnim vokalom Dr Johna i nenametljivom klavirskom pratnjom. Dao je hitove „Right Place, Wrong Time“ i „Such A Night“ (dobro znanu i s „The Last Waltza“ koncertno-filmskog oproštaja The Banda), ali i formulu koja će dominirati albumima u sedamdesetima: „Destively Bonaroo“ (1973.), koncertnim „Hollywood Be The Name“ (1974.), „City Lights“ (1978.) te „Tango Palace“ (1979.).
„Dr. John Plays Mac Rebennack“ iz 1981. najzanimljiviji je pak u nizu albuma odrađenih minimalistički: samo uz klavirsku pratnju. Album – koji je bio nova posveta korijenima – snimljen je u jednom jedinom danu, a s istoga jednodnevnog sessiona objavljen je dvije godine kasnije još jedan album, „The Brightest Smile In Town“. Suradnja s jazz glazbenikom Chrisom Barberom i orkestrom zabilježena je na „Take Me Back To The New Orleans“ iz 1982., a potom i koncertnim „Mardi Gras At The Marquee“ (1989.). Album „In Sentimental Mood“ iz 1989. donio je još jedan povratak tradicionalnom zvuku New Orleansa s obradama standarda, kao i izvrstan „Going Back To New Orleans“ iz 1992., snimljen uz podršku Neville Brothersa. Treći u nizu bio je „Television“ iz 1994. s funk-rock materijalom a sljedeći „Afterglow“ iz 1995. ponovno udružuje Dr. Johna i big band. Dvije godine kasnije izlazi „Trippin’ Live“ snimljen u znamenitom londonskom jazz klubu Ronnie Scott u siječnju 1996. sa standardima pobranim iz glazbene baštine New Orleansa. „Anutha Zone“ nastaje tri desetljeća nakon „Gris Gris“, kao još jedan izuzetan povratak glazbenim ishodištima no ovog puta u suradnji s britanskim glazbenicima poput Paula Wellera, Johna Martina te članovima Primal Screama, Portisheada i Supergrassa. Po običaju, nakon „rokerskog“ albuma stigao je novi jazzerski projekt: album „Duke Elegant“ kao impresivna posveta Dukeu Ellingtonu, a za njim 2001. „Creole Moon“, novi album s R&B-jem i soul jazzy fuzijama na tragu „In The Right Place“. „N’Awlinz: Dis Datt Or d’udda“ je objavljen 2004. kao još jedan projekt kolaboracija u vječnim posvetama New Orleansu. Godinu kasnije Dr John objavljuje album „Mercenary“ s coverima skladbi znanih u izvedbi Johnnyja Mercera a 2008. s iznimnom pratećom grupom Lower 911 „City That Care Forgot“ . Album je ugostio brojne zvijezde poput Erica Claptona i Williea Nelsona te donio prvorazredni materijal s dobro znanim fuzijama pop melodija, jazza, funka, soula, rocka, bluesa…
Dr John je naprosto bio žilavi simbol svega što je glazbu iz New Orleansa činilo jedinstvenom (i tako utjecajnom); izvođač i autor koji je desetljećima napajan na baštini Big Easyja stvorio izniman glazbeni opus.
