Na današnji dan 9. kolovoza 1995. u 53. godini života preminuo je Jerry Garcia, gitarist i pjevač Grateful Deada.
Za danas već vremešne punkere ali mlađahne hipstere svih vrsta i boja, Garcia je zacijelo tek relikt iz hipijevskih dana, nimalo flambojatan ni glamurozan frontman Grateful Deada – tog već zaboravljenog dinosaura iz jurskih dana rocka. Za stotine tisuća bivših i živućih „deadheadsa“ – te najmnogoljudnije sljedbe koju je ikad regrutirao jedan rock band – Garcia je pak neumrla ikona nostalgične bolje prošlosti i jedini istinski junak psihodeličnog „acid tripa“ začetog u opskurnom susjedstvu High-Ashburyja u danima kad je San Francisco bio prijestolnica „vrlog novog svijeta“.
I jedni i drugi su u krivu. Jerry Garcia – gitarist i pjevač Grateful Deada ali i jedan od utemeljitelja New Riders Of Purple Sage – je doista bio jedna od pivotalnih figura u vraški bitnoj epizodi ne samo američke popularne kulture. Sjajan i inovativan gitarist te nadahnut autor no istovremeno i pravi avatar u kojem je objedinjen duh šezdesetih: njegova nova estetika, odricanja od konvencija, diktata nametnutih kanona i autoriteta, vapaj za slobodom mišljenja i stvaranja…
Garciu i Grateful Dead se može čitati na različite načine. Kao utjecajan band koji je krenuo u glazbenu avanturu diveći se Beatlesima i Dylanu a onda svojim remek djelima utjecao na obje ove ikoničke figure popularne glazbe 20. stoljeća. Ili kao grupu koja je – što je nezapamćeno u povijesti popularne glazbe – svjesno svoje redovne maratonske koncerte kao svetkovine zajedništva s publikom (s vječno mutirajućim izvedbama i neponovljivim improvizacijama) nadredila studijskom radu.
Nastali kao svojevrsna „glazbena frakcija“ subkulturne scene koja je već bila iznjedrila Kena Keseya i „Merry Pranksterse“, Grateful Dead su naime ostali trajno privrženi filozofiji „Acid Testa“ odnosno glazbi koja je – kasnije i bez izravnih veza sa halociogenima – bila svojevrsna emanacija psihodeličnog eksperimenta i njegove kontrakulturne, duhovne pa i doslovne fizički opipljive pobune. Jer Garcia i njegov band, baš kao i svi drugi ključni revolucionari s rock scene šezdesetih, pokazali su da glazba može biti itekako važna u profiliranju i pojedinačnih života i društva u cjelosti. Utopija i naivnost hipijevskih šezdesetih? Možda no nisu li to kasnijih godina pokušali i ključni akteri punkerske revolucije ili hip-hoperi, detroitski „partizani“ technoa…
To je dakako još jedna od šifri za razumijevanje Jerryja Garcie. I uloge Grateful Deada kao „banda za narod“ odnosno jedinih aktera psihodelične scene San Francisca koji su, odavno nakon što je kaotičnim „ljetom ljubavi“ okončan hipijevski utopijski ideal, zadržali živom ideju o glazbi kojom se može iskazati vizija boljeg, otvorenijeg i pravednijeg svijeta. Utopijski san ocvalih hipija? Možda, no bez snova, mnogi i danas vjeruju tko bi podnio život na javi.
