Na današnji dan 14. ožujka 1991. preminuo je Doc Pomus. Iako je karijeru počeo kao pjevač bluesa slavu je stekao kao skladatelj/tekstopisac odnosno koautor brojnih velikih hitova rock and rolla. Stoga je 1992. uveden u Rock and Roll Hall Of Fame u kategoriji autora ali i u Blues Hall Of Fame. Kao bijelac i Židov koji je hendikepiran zbog preboljene dječje paralize, nije se baš najbolje uklapao u blues klubove s mahom crnačkom publikom i izvođačima no ipak od polovine četrdesetih do polovine pedesetih nastupa i snima.
Početkom pedesetih sve više piše glazbu i tekstove (ali i članke za glazbene magazine) za tako značajne izvođače kao što su Lavern Baker, Ruth Brown, Ray Charles, Big Joe Turner… Hit skladba „Lonely Avenue“ iz 1956. u izvedbi Raya Charlesa ohrabrila ga je da se sve više okrene skladanju. Vrata za rock and roll otvorio mu je hit „Young Blood“ napisan za Coasterse kojeg su „prekropjili“ znani Leiber i Stoller (no Pomusa potpisali kao koautora teksta).
Okrenuvši se posve pisanju tekstova (i glazbe) sa pijanistom i skladateljem Mortom Shumanom započinje lukrativnu suradnju izbacujući kao na traci zajedničke hitove (ali i uspješnice u kolaboraciji s drugim autorima poput Dr Johna) poput „A Teenager In Love“, kultne „Save The Last Dance For Me”, „Till The Nigh Is Gone“, „This Magic Moment“, „Sweets For My Sweet“ (veliki hit The Driftersa te The Searchersa a u našim prostorima Džentlemena ), „Little Sister“, „A Mess Of Blues“, „Viva Las Vegas“, „Suspicion“, „Surrender“…
Među najčešćim „mušterijama“ bili su im The Drifters, Elvis, Bobby Darin , Dion, Fabian… Jednako je uspješnu suradnju Pomus imao sa mladim Philom Spectorom (kojem je bio i svojevrsni mentor) te nizom autora okupljenih u Brill Buildingu.
Jednako uspješan bio je i u sedamdesetima i osamdesetima surađujući i pišući skladbe za brojne vrhunske izvođače poput Dr Johna, BB Kinga, Willyja DeVillea, Charliea Richa, Ruth Brown , Irmu Thomas, Marianne Faithfull… Pomus je utjecao na brojne generacije u rasponu od Beatlesa i Boba Dylana do „mladih“ snaga iz sedamdesetih i osamdesetih poput Los Lobosa ili Johna Hiatta. Ne čudi stoga da je koncert (i pripadajući album “Till The Night Is Gone: A Tribute To Doc Pomus“ kojeg, uzgred rečeno i danas često slušam) održan u njegovu čast nakon smrti okupio pravu reprezentaciju (zahvalnih) glazbenika poput Dr.Johna, Briana Wilsona, Dylana, Los Lobosa, Loua Reeda, The Banda, Irme Thomas, Johna Hiatta, Aarona Nevillea, BB Kinga, Solomona Burkea… Tko god da želi jednostavnu ući u bogatu ostavštinu Doca Pomusa, tribut album „Till The Night Is Gone“ je idealna prilika.
