Na današnji dan 15. ožujka 1947. rođen je Ray Cooder. Jedan je od najdražih mi glazbenika (čije sve brojne albume imam) te sjajan poznavatelj američke roots i world music glazbe ali i vrsni gitarist te – uz Bonnie Raitt, najomiljeniji mi slide gitarista koji je utjecao na mnoge. Pored ostalih i na Keitha Richardsa kojemu je tijekom snimanja “Let It Bleed” „otkrio tajnu“ open G-a.
Ry Cooder je ne samo vrhunski gitarist, session-glazbenik koji je surađivao s najvećim imenima rocka, bluesa, world musica…, izvođač i autor filmske glazbe već i stilist s nagnućem prema etnomuzikološkim istraživanjima. Cooderov gitaristički stil koji je dao pečat svim različitim projektima osebujan je country-blues, a glazbena poetika temelji se na iznimnoj sposobnosti apsorbiranja različitih glazbenih iskustava i utjecaja. Karijeru je započeo na blues sceni Los Angelesa u šezdestima, a 1964. s Tajom Mahalom osniva blues skupinu The Rising Sons. Grupa nikada nije snimila album, a Cooder – koji postaje zaposleni koncertni i studijski glazbenik – 1968. započinje suradnju s Captain Beefheartom, a godinu kasnije i s Rolling Stonesima surađujući na albumu »Let I Bleed«.
Prvijenac »Ry Cooder« iz 1970. donosi njegove verzije folk i country blues-standarda tridesetih godina. »Into The Purple Valley« iz 1972. na istome je tragu s coverima skladbi, koji su pokazali Cooderovo razumijevanje duha američke roots-glazbe, a »Boomer Story« iz 1973., u naglašenijem bluesy-izdanju, zatvara trolist prvih albuma.
»Paradise & Lunch« iz 1974. prvi je pravi veliki Cooderov album, na kojemu sa samosviješću virtuoza poseže za tradicionalnim brojevima najrazličitije provenijencije. Vrhunci albuma bili su reggaeom ozračena Wommackova »It’s All Over Now«, duet s legendarim klaviristom Earlom Hinesom na »Ditty Wa Ditty« te nadahnute obrade tradicionalne »Tam ’em Up Solid« i Bacharachove »Mexican Divorce«. S Gabby Pahinui Hawaian Bandom Cooder snima album na kojemu je pokazao jednako snalaženje u tradicionalnim havajskim skladbama te obradama croonerskih standarda, a na albumu »Chicken Skin Music« iz 1975. ostvaruje iznimni spoj gospel-vokala Bobbyja Kinga, havajske steel-gitare Gabbyja Pahuinija te tex-mex harmonikaša Flaca Jimeneza uz fuziju rocka, soula i roots music.
Album »Jazz« iz 1978. kolekcija je Cooderovih obrada popularnih jazz-šlagera iz repertoara big bandova tridesetih u nadahnutim aranžmanima Josepha Byrda, dok je »Bop Till You Drop«, snimljen godinu kasnije, bio uspješni i komercijalno uspjeli povratak rhythm and blues-standardima.
Solidni »Borderline« logično se nastavio na album prethodnik, ali uz diskretne country-začine, no osrednji albumi iz 1982. (»Slide Area«) i 1987. (»Get Rhythm!«) svjedočili su o gubitku zanimanja za rock/blues.
Paralelno s vlastitim studijskim projektima, Cooder je, naime, u osamdesetima radio niz albuma filmske glazbe, među kojima su najznačajniji »Paris Texas« kao osebujan ambijentalni album tex-mex i roots glazbe, »The Long Ryders«, »Geronimo«, »Blue City«, »Crossroads«, »Alamo Bay«, »Johnny Handsome«, »Blue Collar«…
I u narednim dekadama nastavio je objavljivati albume/soundtrackove filmske glazbe pa »Music By Ry Cooder« je dvodijelna kompilacija Cooderove filmske glazbe objavljena 1995., imala 24 skladbe koje pokrivaju 11 soundtracka nastalih između 1980. i 1993. Nastavak soundtrackova je, naravno, slijedio i kasnije.
U devedesetima Cooder se sve više okreće etnomuzikološkim projektima nadahnut idejom multikulturalnih suradnji. Tako 1993. snima »A Meeting By The River«, a potom i »Talking Timbuktu«. Na prvom Cooder svira bottleneck-gitaru na projektu koji ga je združio s V. M. Bhattom, pionirom mohan vina – kombinacije slide-gitare, sitara, bendža – a na potonjem surađuje s Alijem Farkom Toureom. »Talking Timbuktu« nagrađen je 1995. Grammyjem kao album koji je uspješno povezao blues Delte, tradicionalno zvukovlje Malija te osebujan »saharski« blues.
»Buena Vista Social Club« po Cooderovim je riječima bilo »najveće glazbeno iskustvo ukupne karijere«. Cooder je naime, na Kubi, otkrio veterane kubanske scene i njihovu glazbenu baštinu s naglaskom na big band-naslijeđu tridesetih, zbrojenom s tradicionalnim formama, poput sona, guaracha, bolera, canciona… Golem uspjeh albuma širom je otvorio vrata svjetskog uspjeha kubanskoj glazbi i svijetu predstavio jazz-klavijaturista Rubena Gonzalesa, Compaya Segunda, Eliadesa Ochou…
»Mamba Sinuendo« iz 2003. nadahnuta je kolaboracija Coodera i kubanskog gitarista Manuela Galbana uz propitkivanja veza amplificirane američke i kubanske glazbe pedesetih godina. Esencijalnim Cooderovim albumima poput »Chicken Skin Music« i »Paradise & Lunch« 2005. pridružio se »Chavez Ravine«.
Album je tematski posvetio predijelu Los Angelesa gdje je nekoć bilo emigrantsko naselje Chaveze Ravine a kasnije novi baseball stadion i rezidencijalnu četvrt a priču podupro fuzijom meksikanskih “chicano” glazbenih utjecaja i glazbe “bijelačke” Amerike. Na album je uključio i »Los Chucos Suaves«, plesnu skladbu iz 1949. koju je – kao i nekada – otpjevao Lalo Guerrero; veteran losangeleške “chicano” scene. Dvije godine kasnije izlazi »My Name Is Buddy« s autorskim materijalom kojim se Cooder ponovo – kao i na ranim albumima poput prvijenca i »Into The Purple Valley« – naslonio na glazbenu tradiciju i atmosferu Amerike dvadesetih i tridesetih godina. Ovoga puta svoju glazbenu storiju donosi kroz Cooder priču o putovanjima trojice svojih životinjskih likova mačka Buddyja, miša Leftyja i žabe Reverend Tom . U realizaciji albuma pomogli su mu provjereni stari suradnici poput harmonikaša Flaca Jimenesa, klavijaturiste Van Dyke Parksa, bubnjara Jima keltnera, bendžista Petea i Mikea Seegera te pouzdanih soul vokalista Terryja Evansa i Bobbyja Kinga. Svojevrsnu „kaliformnijsku trilogiju“ i nostalgično putovanje započeto albumom »Chavez Ravine«, Cooder je zaključio godinu kasnije albumom »I, Flathead«. Album je dobio prateću knjižicu sa Cooderovom pričom o glazbeniku Kashu Bulku i šarolikoj galeriji likova koje je susretao na svojim putovanjima a donosi 14 novih brojeva koja se, po starom Cooderovom običaju, potvrđujući multikulturalnost Kalifornije, naslanjaju na country, rockabilly, blues, latino-rock, swing i mariachi.
Cooder je 2007. bio producent sjajnog gospel albuma Mavis Staples » We’ll Never Turn « a dvije godine kasnije na velikoj je turneji s Nickom Loweom uz band u kojem je bubnjeve/udaraljke svirao njegov sin Joaquim.
Singlom »Quicskand« u ljeto 2010. otvorio je novu dekadu a godinu kasnije objavio i odličan novi album » Pull Up Some Dust And Sit Down« s nizom eksplicitnih i kritičkih političkih tema poput »No Banker Left Behind« a na istom je tragu bio 2012. i album »Election Special«. Godinu kasnije objavljuje koncertni album sniman u San Franciscu a 2018. novi studijski album »The Prodigal Son«, Veoma je aktivan i u 2020-ima nastupajući ali i objavljujući nove albume/projekte poput suradnje s Tajom Mahalom na albumu »Get on Board: The Songs of Sonny Terry & Brownie McGhee«.
