Na današnji dan 16. ožujka 2019. preminuo je “kralj surf gitare” Dick Dale. Bio je genijalan i inovativan gitarista koji je skovao osebujan zvuk – ujedno i cijeli jedan žanr surf rocka – te utjecao na silne generacije gitarista. Zapravo bez mnogo pretjeravanja moglo bi se reći da su mu mnogo dugovali i još jedan ljevoruki gitaristički genij Jimi Hendrix, Stevie Ray Vaughan, Eddie Van Halen, The Shadows i Beach Boysi kojima je otvorio surfersku glazbenu nišu, psihobilični Cramps ali i glazba iz spaghetti westerna Ennia Morriconea ili Randina Gravesa te naši Bambi Molseresi.
Štura enciklopedijska bilješka (uključujući i onu moju iz „Rock enciklopedije“) veli da je Dick Dale jedan od ključnih utemeljitelja surf-rocka iz ranih šezdesetih, pionir uporabe reverba i tvorac većine gitarskih manirizama kasnijeg surf žanra. Prvi je uspjeh doživio singlom iz 1961. „Let’s Go Trippin’“: pionirskim surf-rock brojem snimljenim s Del-Tonesima. Dvije godine kasnije na singlu „Miserlu“ prvi je put predstavio reverb Fender gitare. “Miserlou“ je, ne samo zbog toga, izazvao pravu revoluciju te postao obrazac za brojne surf grupe i njihov iskaz. Dale – dijete libanonskih emigranata – u svoju je glazbu često uključivao bliskoistočne melodije i fraze pa ne čudi da je „Miserlou“ podsjetio i na armensku melodiku kod Hačaturijana i libanonski melos.
Nastupni album kojim je „urbi e torbi“ objavio rođenje surf rocka objavio je 1963. pod imenom „Surfer’s Choice“ a na njemu su se našli brojni standardi surfa poput „Surf Beat“, „Sloop Joe B“, „Peppermint Man“… Uspjeh albuma objavljenog najprije na vlastitoj etiketi Deltones donio je ugovor s Capitolom (i reizdanje nastupnog albuma) a onda i „King Of The Surf Guitar“ na kojem su se osim surferskih brojeva, na zahtjev diskografske kuće, našle i skladbe žanrovskog „miješanog mesa“.
Treći studijski album „Checkered Flag“ (1963.) bio je kombinacija pjevanih skladbi i instrumentala. Godinu kasnije Dale snima „Mr. Eliminator“, koji je – kao i album prethodnik – posvećen temi utrka hot-rodova; još jedne istoznačnice za južnokalifornijsko „vječno ljeto“ i pripadajuću supkulturu o kojima su u „Little Deuce Coupe“, „Our Car Club“, „Custom Machine“… tako nadahnuto pjevali Beach Boys (posvojivši naravno i Daleovu „Let’s Go Trippin“ za svoj album „Surfin’ USA“ iz 1963.) i pisao Tom Wolfe.
Nakon albuma „Summer Surf“ iz 1965., (na kojem se osjećaju i utjecaji produkcije Phila Spectora i Briana Wilsona) Dale je zajedno s cijelim žanrom gotovo preko noći pao u zaborav a Capitol Records na čijoj je etiketi objavljivao, nanjušivši promjenu ukusa publike, raskinuo je ugovor. Na scenu se pak vratio dvadeset godina kasnije, najprije albumom „Tigers Loose“ (iz 1986.) no pravi povratak uslijedio je polovinom devedesetih nakon uspjeha Tarantinovog filma „Pulp Fiction“ u kojemu se našla i „Miserlou“ kao njegov svojevrsni glazbeni zaštitni znak. Sjajan je bio i album „Tribal Thunder“ iz 1993. te godinu kasniji „Unknown Territory“…
Dale nije bio teoretski potkovan niti školovan gitarist no njegov osebujan stil sviranja odvrnutih potenciometara uz „prženje“ Fender Stratocastera i pojačala (i to doslovno jer sredio ih je pedesetak dok mu Leo Fender nije izradio (i darovao) poseban model Strata; čuveni zlatni „The Beast“ te mnogo jača pojačala), reverb i neobične aranžmane, nadahnuo je mnoge. Kao okorjeli surfer Dale je želio da njegova gitara bude nalik prirodnim silama, moćna „poput erupcije vulkana“ (kako je sam govorio), da riče poput tigra i izaziva onozemaljski osjećaj poput onog što ga ćuti surfer dok se na dasci provlači kroz tunel ispod kreste golemih oceanskih valova.
Dale je bio jedan od prvih rock gitarista koju gitaru nije shvatio samo kao melodijski instrument već kao moćno oruđe koje mora golemom snagom poput batine udarati publiku i „šamarati“ je reverbom. Naravno, metaforički jer unatoč snazi i ekspresiji njegova su sola bila vraški melodiozna. Korijeni takvog promišljanja su zacijelo i u mladenačkoj Daleovoj fascinaciji bubnjarom Geneo Krupom i njegovim moćnim „čekićanjem“. Osebujan gitarski zvuk odnosno ton njegovih sola leži i u činjenici da kao ljevoruki gitarist koji je Stratocaster svirao „naopačke“ nije poput Hendrixa mijenjao raspored žica već ih je svirao u „dešnjačkoj“ izvedbi; dakle s najdebljom žicom dolje i najtanjom gore. Rezultat takvog sviranja je bio topliji ton „treblea“ i „oštriji“ zvuk bas žica. Daleova gitara „The Beast“ namjenski dizajnirana za maksimalnu snagu nije pak imala nikakve druge tonske kontrole (potenciometre) osim onoga za snagu zvuka i koristila je neobićan izbor žica što je također doprinijelo posebnom zvuku gitare. Naravno, spojene na tada monstruozno jaka pojačala od „nezamislivih“ 100 vata koje mu je složio Leo Fender. Zar je onda čudno da su Dalea tako voljeli i hvalili Hendrix i Eddie Van Halen te nabrijani Crampsi.
Dick Dale je preminuo izgubivši višedesetljetnu borbu s rakom i dijabetesom no njegovo glazbeno naslijeđe debelo će ga nadživjeti. Baš kao što je nadživjelo one kratke dane velikog komercijalnog uspjeha s početka šezdesetih.
