Na današnji dan 8. travnja 1977, u Velikoj Britaniji je na etiketi CBS-a objavljen nastupni album Clasha “The Clash”. Album je tek dvije godine kasnije bio objavljen u Americi no zahvaljujući stotinjak tisuća uvezenih primjeraka Clash su već bili dobro poznati američkoj punk publici.
U proljeće 1976. – pod utjecajem pojave Pistolsa – Joe Strummer napušta pub rock band 101’ers i – zajedno s Mickom Jonesom – koji je svirao u hard rock grupi London SS te basistom Paulom Simononom (još jednim kojeg je fascinirala pojava Pistolsa) osniva Clash. Priznajem da su mi Clash – uz Ramonese i Buzzcockse – bili i ostali najomiljeniji bandovi nastali u osvit punkerske revolucije. I danas stavljam ruku u vatru da su Clash – unatoč pionirskoj ulozi i utjecaju Pistolsa kao glasnogovornika novog doba – bili daleko uvjerljiviji, autorski jači i svirački kompetentniji od Rottenove družine. Zapravo između Pistolsa i Clasha je teško podvući zajednički nazivnik. Prvi su bili nihilistički i anarhistički band, ovi potonji idealistički ljevičari; Pistolsi su unatoč svom „ideološkom radikalizmu“ bili bliski (i okoštali) u New York Dollsima dok su Clash slobodoumno svoj glazbeni iskaz oplemenjivali vezama s bazičnim rockom, „roots“ glazbom, rockabillyjem, reggaeom… Ostavši do kraja vjerni svom uvjerenju lijevih buntovnika s mnogo razloga.
Prvi javno nastup Clasha bio je početkom ljeta 1976. kada su u Sheffieldu (na koncertu kojeg su organizirali Dewoto i Shelly) nastupili kao predgrupa Sex Pistolsa. Nakon dvomjesečnog manijakalnog vježbanja i usviravanja Clash su koncem kolovoza nastupili zajedno s Buzzcocksima i Pistolsima u „The Screen On The Green“ i oduševili publiku sad već polako profilirane punk scene. Prije čuvenog „festivala punka“ Clash je naime napustio jedan od utemeljitelja Keith Levine (i vratio se u stari band Flower Of Romance u kojem je, uzgred, prije odlaska u Pistolse na mjesto Matlocka, bio i Sid Vicious) pa družina intenzivno radi na novom materijalu. Nastaju „White Riot“ – kasnije i prvi singl – „Career Opportunities“, „Janie Jonce“, „London’s Burning“… ključni brojevi budućeg debuta.
Za rastući kult banda bila je pak mnogo značajnija čuvena (i skandalozna) „Anarchy Tour“ – uz Clash i Pistolse tu su bili i Damned te Johnny Thunders Heartbreakers – iako su na njoj, nakon otkazivanja dvorana zbog straha od izgreda i scenskih „opscenosti“, kao i Pistols, nastupili samo tri puta.
Ugovor s CBS-om nakon kojeg je iduće godine uslijedio album prvijenac bio je jedan od dokaza uzleta Clasha u orbitu najznačajnijih protagonista britanske punk scene. Scene koja je već iduće godine eksplodirala fascinantnim nizom albuma i projekata koji su – zajedno s newyorškim glazbenicima stasalim na pozornici CBGB-a – zauvijek promijenili povijest rocka.
Punk je naime nakon tog ljeta 1976. brzo nadišao granice trokuta Pistols – Clash – Ramones. Odnosno, kako je to zapisao Phil Strongman, „Punk je prerastao u istinski pokret – u glazbenom smislu intenzivniji, uzbudljiviji i raznolikiji od pokreta koji su se javili prije i poslije njega (…) Punk je zapravo podigao vrašku prašinu i velik dio plodova blista još i danas. Punk je bio, i još je, i zgodan i slobodan i jednostavno nikad neće pasti u zaborav.“
Prvijenac Clasha naslovljen „The Clash“ objavljen je 8. travnja 1977. te u hipu razbio stereotip o začinjavcima ili pionirima punka koji ne znaju svirati. Sirova energija i jednako takva produkcija bili su manje-više namjerni a iskorak prema reggaeu u coveru „Police And Thieves“ i eksplozivnoj punk-reggae temi „(White Man) In Hammersmith Palace“ (koja se našla na američkom izdanju albuma) najava eksperimentiranja sa drugim žanrovima. Naravno uz trajnu Strummerove želje za osvajanjem novih prostora. No brojevi poput sirove ali moćne „White Riot“, „London Burning“, ramonoidne „Career Opportunities“, manijakalnog punk-rockera „I’m So Bored With The U.S.A.“, „Janie Jones“ … bili su prvorazredne himničke punkerske budnice i poziv na pobunu.
