Na današnji dan 7. siječnja 1971. u SAD-a je na etiketi Warnera objavljen drugi album Black Sabbatha „Paranoid“. Bio je i ostao jedan od najutjecajnijih albuma heavy metala i logičan nastavak nastupnog album „Black Sabbath“ objavljenog – gle simbolike! – na petak 13. veljače 1970. godine.
„Paranoid“ je u Velikoj Britaniji objavljen 18. rujna 1970. a najavljen istoimenim singlom, Bio je uz bok pedhodnom albumu. Pače, dao je tri ključna broja u (koncertnom) opusu banda: „Paranoid“, „Iron Man“ i „War Pigs“. Potonja je i otvorila album. Izvorno nazvana „Walpurgis“ sa izravnim sotonističkim konotacijama, prema riječima Geezera Butlera bila je zamišljena kao upozorenje da su stvarni sotonisti moćnici koji vladaju svjetskim financijama i vode ratove zbog svojih interesa no naslov nije prošao kod diskografa.
Bez obzira na ime „War Pigs“ je klasik: mračni uvod nakon kojeg slijedi Ozzyjev vokal „u suho“ naglašen kratkim naglascima moćne ritam sekcije i reskih riffova ubrzo prerasta u tipičan sabbathovski broj s onim prepoznatljivim gitarskim dionicama i Iommijevim solom. Pokazujući da je i ovaj broj kao i većina skladbi s albuma konačan studijski oblik dobila nadahnuta koncertnim „jamovima“.
„Iron Man“ nosi čuveni, pače ikonički, „sudbinski“ heavy metal riff Tonyja Iommija stvarajući dojam gnjeva i prijetnje baš kao i apokaliptična „Electric Funeral“. U oba slučaja Sabbath su u već potvrđenom maniru u naizgled sporim lijenim skladbama – u koje je nakon uvodnog dijela slijedio raspašoj s kratkim gitarskim solima – uspijevali stvoriti atmosferu monumentalnosti i grandioznosti.
Singl „Paranoid“ je pogurao album i bio golem hit. Zna se i zašto: riff koji ga je otvorio (bliski srodnik „Communication Breakdown“ Led Zeppelina) bio je nadahnuće za mnoge heavy metal gitariste a sama skladba „brzac“ koji je bio koncertni standard ali i idealan za radijske programe okrenute rocku. Do danas je ostao kultni broj u opusu Black Sabbatha iako je nastao – prema tvrdnji članova banda – u dvadesetak minuta na temelju kratke fraze/riffa Tomyja Iommija i brzo stročenog teksta basiste Geezera Butlera.
„Planet Caravan“ je pak bio neočekivani „umetak“ ali i dokaz da se Black Sabbath sjajno snalaze i u snenim psihodeličnim„laganicama“. Nije teško u ovoj skladbi pronaći nadahnuće za mnoge kasnije metalne balade poput onih Metallice. „Hand Of Doom“ koja je govorila o veteranima vijetnamskog rata koji su se okrenuli heroinu kao „lijeku“ za zaborav ratnih užasa, bila je novi sporovozni broj s moćnom ritam sekcijom (poslovičnim Geezerovim melodioznim basom) i gitarskim naletima. Instrumental „Rat Salad“ – s glavnim ulogama Iommija i bubnjara Billa Warda – je pak donijela i bubnjarski solo kao još jedan danak koncertnim izvedbama banda a zaključna „Fairies Wear Boots“ bila je za album pomalo netipična tema s mantričkim ponavljanjem gitarskih fraza uz promjene ritma ali bez onog dominantnog „mračnog“ tona koji dominira albumom.
„Paranoid“ je bio jedini singl koji se (za razliku od albuma koji je dospio na prvo mjesto) u vrijeme izvornog objavljivanja popeo na britanski Top 10 no album je prigrljen kao jedna od najutjecajnih ploča heavy metala.
