Na današnji dan 14. kolovoza 1971. The Who su objavili „Who’s Next“. Album je imao golem uspjeh poguran hit singlom „Won’t Get Fooled Again“.
„Who’s Next“ je otvorila „Baba O’Riley“ (novi koncertni standard) kojom je dominirao sintesajzer (Townshend ga je sve više koristio u kombinaciji s orguljama); skladba posvećena guruu Meher Babi ali i zagovorniku minimalizma skladatelju Terryju Rileyu. Nakon sintesajzerskog uvoda The Who su „grunuli“ na već dobro znan način sa temom građenom oko upečatljivog riffa no skladba je dobila i rasplet s instrumentalnim elementima ranije testiranim na „Tommyju“ te s pozajmicama koje su davale i na Hačaturijana.
Slično postavljena bila je „Bargain“ – također posvećena guruu – naslonjena na iskustvo „Tommyja“ („I’m Free“) odnosno njegovih rokerskijih brojeva s klasičnim Townshendovim riffovima i gitarskim „udarima“. „Love Ain’t For Keeping“ nova je Townshendova klasična minijatura a Entwistleova „My Wife“ brzac koji je – uz naglašenije dionice klavira – donio i puhače dionice.
Šestominutna „The Song Is Over“ sjajna je nježna balada (s dominantnim klavirom i sintom te Townshendovim gitarskim naglascima) u uvodu prije nego li band žestoko „oplete“ u dramatičnom nastavku teme koju također nije teško zamisliti kao dio rock-opere. „Getting In Tune“ također u nježnom uvodu ima klavir (uz gugutavi Entwistelov bas koji se provlači kroz cijeli broj) ponavljajući dramaturgiju prethodnika ulaskom cijelog benda dok je „Going Mobile“ novi melodiozni brzac s laganijim dionicama i procesiranom Townshendovom gitarom u žestokoj završnici.
„Behind Blue Eyes“ čisti je zgoditak i prinos ultimativnoj pjesmarici banda s već uobičajenim žestokim dionicama nakon akustičarskog uvoda a zaključna „Won’t Get Fooled Again“ – s obilatim sintovima i moćnim riffom – rasni hit. Kao album savršeno ugođenog banda koji je na kreativnom i izvođačkom vrhuncu, oporo slatkim, sjetnim i uznositim tekstovima (uz Townshendov oproštaj s „mladim i ludim“ godinama), „Who’s Next“ je apsolutno remek djelo u diskografiji The Who.
