Na današnji dan 9. veljače 1947. rođen je Joe Ely; jedno od utjecajnijih imena country scene. Ely je ostao trajno privržen i roots-rocku i countryju. Pčetkom sedamdesetih bio je, zajedno s Jimmiejem Daleom Gilmoreom i Butchom Hancockom, u grupi Flatlanders. Njihov jedini album »One Road More« snimljen je 1972., no nakon problema s njegovim objavljivanjem (album je izdan tek 1980.) razilaze se. Ely 1975. okuplja grupu sklonu eklektičnom materijalu: od cajuna do rockabillyja i honky tonka te potpisuje ugovor s MCA i 1977. objavljuje prvijenac. Album »Joe Ely« utemeljio je stil koji će dominirati u njegovoj diskografiji sve do polovine osamdesetih kombinirajući »odmetnički« country Waylonna Jenningsa i Willieja Nelsona s roots glazbom. U prvom redu rockabillyjem, ali i utjecajima bluesa, cajuna i tex-mexa. Uz iznimne Elyjeve skladbe, na albumu su bile i skladbe Butcha Hancocka i Jammieja Dalea Gilmourea.
Sljedeći »Honky Tonk Masquearade« vrlo je dobar album novovalnog Elyjevog honky-tonka, »Down The Drag« nešto slabiji s naglaskom na tradicionalnijem country materijalu, a »Musta Notta Gotta Lotta« iz 1981. – snimljen nakon turneje Elyja i Clasha – iznimni eksplozivni roots rock album. Prethodio mu je koncertni »Live Shots« koji je, zbog suradnje s Clash, Elyja približio novoj punk i rock publici.
»Lord Of The Highway« album je vrhunskog autorskog materijala i povratka na »trubadursku« maniru, no s naglašenom »rockerskom« svirkom koja je potvrdila tranziciju od honky-tonka prema roots rocku. Na istom je tragu i »Dig All Night«, snimljen 1988., no još agresivnije odsviran. Koncertni »Live At Liberty Lunch« iz iste godine reprezentativan je živi zapis koncerta u Austinu. Još jedan koncertni album »Love & Danger« iz 1992. bio je novi zgoditak, no ni on – kao ni iznimna kompilacija »No Bad Talk Or Loud Talk« koju je objavio 1995. – nisu utjecali na proboj prema široj publici.
»Letter To Laredo«, snimljen 1995., bio je novo remek-djelo. S kombinacijama tex-mexa, flamenca – koji je plod suradnje s gitaristom Teyeom – honky tonka i bluesa – zamišljen je kao imaginarno putovanje pustinjom Teksasa i Meksika. Sljedeći »Twistin’ In The Wind« bio je izravni nastavak prethodnika, a oba su albuma Elyju donijela nove hvalospjeve kritike i kultne publike. »Live At Antone’s« objavljen je 2000. i – kao i deset godina ranije objavljen »Live At Liberty Lunch« – svojevrsni »best of« snimljen uživo kao novi dokaz Elyjeve poslovične koncertne energije. »Streets Of Sin« iz 2003. prvi je studijski album nakon punih pet godina. Dijelom zamišljen kao nastavak »Letter To Laredo«, ali uz naglašeniji ritam i veći udjel električne gitare, album je nešto slabiji od studijskih albuma iz devedesetih, premda je Ely – koji je po običaju potpisao sve skladbe osim dvaju priloga neizbježnog Butcha Hancocka – zadržao vrlo visoku razinu autorskog rukopisa i izvedbe. Nakon što je sa starim partnerima Gilmoreom i Hacockom 2002. tridesetak godina nakon prvijenca snimio drugi album Flatlandersa »Now Again«, dvije godine kasnije trojka, iznova u Elyjevoj produkciji, snima i objavljuje i svoj treći studijski projekt »Wheels Of Fortune«. Album je proveo čak 11 tjedana na rang listi Billboard magazina pa, ohrabreni uspjehom, Flatlanders iste godine objavljuju i koncertni arhivski materijal na albumu »Live 72«.
O novom Elyjevom kreativnom zamahu svjedočio je i treći studijski album Los Super Seven »Heard It On The X« iz 2005. Super grupa tex-mex glazbenika u kojoj su uz Elyja bili i članovi Los Lobosa i Texas Tornadosa te istaknuti glazbenici poput Johna Hiatta istakla se već prvijencem »Los Super Seven« iz 1998. a stečeni ugled potvrdila i albumom »Canto« iz 2001. Svoj samostalni dvanaesti studijski album »Happy Songs From Rattlesnake Gulch« Ely je 2007. objavio na vlastitoj etiketi Rack’ Em Records. Album je donio uobičajeni solidni set Elyjevog country-blues rocka, neo- rockabillyja te cajuna i bluesa. Iste godine na etiketi Rack’ Em izlazi i »Silver City« sa starim Elyjevim brojevima koje je ponovo snimio u suradnji s harmonikašem Joelom Guzmanom. Dvojac je godinu kasnije objavio još jedan album, ovoga puta intimistički koncertni »Live Cactus!«.
Album »Satisfied at Last« donio je 2010. novi materijal kao i pet godina kasniji intimistički »Panhandle Rambler«. Uslijedili su brojni koncerti i turneje koje je prekinula pandemija pa radoholičar Ely objavljuje studijski »Love In The Midst Of Mayhem« s ranije neobjavljenim skladbama. Iz kućne arhive je 2022. stigao »Flatland Lulaby« a 2024. i »Driven To Drive« te koncertni »Fighting The Rain«.
