Na današnji dan 12. studenog 1945. rođen je Neil Young. Jedan je od najutjecajnijih glazbenika i singer/songwritera popularne glazbe 20. stoljeća. Nakon početka karijere u Kanadi, preselio se u SAD, a poslije kraće suradnje s Rickom Jamesom, zajedno sa Stephenom Stillsom osnovao je utjecajne Buffalo Springfield . Rivalstvo i otvoreni sukobi sa Sillsom potaknuli su ga na odlazak iz grupe, a 1969. na novoj etiketi Reprise objavio je nastupni album „Neil Young“. Snimljen u produkciji Jacka Nitzschea, akustični album s krhkim aranžmanima dao je solidne skladbe „The Old Laughing Lady“, „The Loner – koju su kasnije snimili i Three Dog Night – i „What Did You Do To My Life: najavu kasnije blistave karijere. Sljedeći „Everybody Nows This Is Nowhere“ iz iste godine udružio je Younga i Crazy Horse – iznimnu prateću grupu u kojoj je bio gitarist Danny Whitten, a nakon njegove smrti 1972. Frank Sampedro, basist Billy Talbot i bubnjar Ralph Molina.
Youngov osjećaj za melodiju te emocionalna i energična svirka grupe dali su vrsne standarde „Cinnamon Girl“, „Cowgirl in The Sand“ i veličanstvenu „Down By The River“. S Crazy Horsima Young je snimio niz albuma, a svojevrsni zaštitni znak kolaboracija bile su pogođene vokalne harmonije, eksplozivni ritmovi, emocionalne balade i – izniman Youngov gitarski garažni zvuk. „After The Gold Rush“ iz 1970. dijelom je snimljen s Crazy Horse, koji su odradili i superiornu „Southern Man“: kritičku temu o konzervativnim južnjačkim „rednecksima“ koja je izazvala odgovor Lynyrd Skynyrda „Sweet Home Alabama“. Album je definitivno promovirao Younga kao zvijezdu, a dao je mahom melankolične prigušene brojeve poput „Only Love Can Break Your Heart“ i „Helpless“ koja se našla i na prvijencu Crosby, Stills, Nash & Young „Deja vu«“– te nove veoma uspješne super grupe.
Youngova se karijera počela odvijati na čak tri paralelna kolosijeka: s Crazy Horsima, samostalnom trasom i u okrilju CSN&Y. Najavljen hit singlom „Heart Of Gold“, „Harvest“ iz 1972. prodan je u višemilijunskoj nakladi. Njegov sofisticiran soft-rock zvuk u produkciji Nitzschea kombiniran je sa stiliziranim country-folk aranžmanima uz umješnu svirku prateće grupe nazvane The Stray Gators. Osim hita „eart Of Gold“, dao je i uspješne teme „Old Man“ i „Out On The Weekend“. Nakon blijedog albuma filmske glazbe „Journey To The Past“ i koncertnog „Time Fades Away“ iz 1973. godine, kasnije snima studijski „Tonight’s The Night“: mračni, depresivni i ispovjedni projekt posvećen preminulom gitaristu Crazy Horsea Dannyju Whittenu i roadieu CSN&Y Bruceu Berryju, žrtvama heroinskog predoziranja.
Album je dao iznimne brojeve poput naslovne teme, „Albuquerque“, „Tired Eyes“, „Come On Baby“ i „Let’s Go Downtown“ no objavljen je punu godinu nakon što je snimljen. Zadržavši projekt u „bunkeru“, Young je snimio i objavio „On The Beach“ – još jedan izrazito osoban i izniman album. U „Revolution Blues“ Neil Young – kroz motrište sirotinje iz naselja straćara i kamp kućica koji snuju revoluciju – govori o zvijezdama iz vila hollywoodskog Laurel Canyona, a u skladbi „Walk On“ nudi odgovor Lynyrd Skynyrdu. Ipak, unatoč oporim tonovima, album je pokazao da je Young izašao iz emocionalne krize i spreman na novi zaokret.
Ponovno ujedinjen s Crazy Horse, u kojima je debitirao novi gitarist Frank Sampedro, 1975. objavljuje album „Zuma“ na kojemu se našla iznimna tema – i kasniji koncertni standard – „Cortez The Killer“. Poslije „Long May You Run“, albuma snimljenog u suradnji sa Stephenom Stillsom, 1977. snimio je „American Stars’n’Bars“ – solidni country-rock album na kojemu se našla izuzetna „Like A Hurricane“. „Comes A Time“ iz 1978. bio je pak album namijenjen milijunima kupaca „Harvesta“: uglavnom romantičan i prigušen akustičarski materijal na kojemu su i dueti s Nicolette Larson.
„Rust Never Sleeps“– iz 1979. – snimljen je ponovno s Crazy Horse s iznimnim žestokim rock brojevima i akustičnim temama. Među vrhuncima albuma, koji je bio potaknut punkom i jedan od najboljih u Youngovoj karijeri, isticala se „My My, Hey Hey (Out Of The Blue)“ kao izniman komentar stanja u show businessu i pojave Sex Pistolsa . Skladba je u akustičnom izdanju otvorila, a u električnom zaključila, album na kojemu su se našle i vrsne teme „Pocahontas“ i „Powderfinger“. Koncertni „Rust Never Sleeps“ („Live Rust“) iz 1979. soundtrack je dokumentarca s turneje. Za razliku od sedamdesetih, osamdesete su bile kritične i konfuzne za Neila Younga. I njegov drugi sin rođen u vezi s Pegi Morton imao je ozbiljnih zdravstvenih problema i zahtijevao posebnu skrb – što je i dovelo do kasnijih redovnih godišnjih dobrotvornih koncerata u korist Bridge, škole za djecu s posebnim potrebama, a Youngova je diskografija bila sve konfuznija. „Hawks & Dowes“ iz 1980. donio je osrednji akustični materijal, a „Re-ac-tor“ iz 1981. bio je hard rock projekt. Za novu etiketu Geffen snimio je 1983. „Trans“ – promašen eksperiment s elektronikom i vocoderom koji je, po Youngovoj zamisli, trebao pokazati značenje govorne komunikacije i problema koje ima njegov sin. Na istoj etiketi objavio je i blijedi rockabilly album „Everybody’s Rockin’“ (1983.), neinspirativni country projekt „Old Ways“ (1985.) i slabi new wave/pop rock album „Landing On Water“ (1986.). Ponovno s Crazy Horse, 1987. snimio je jednako neuvjerljivi „Life“.
Niz loših albuma doveo je i do Geffenove tužbe zbog, kako je glasila optužba, „objavljivanja nekomercijalnog materijala“. U staru se formu vraća 1988. albumom „This Note’s For You“ koji donosi polemički Youngov komentar o ulasku sponzora u rock. Album je donio uspješne rhythm and blues/blues stilizacije s vrlo dobrim skladbama „Ten Men Workin’“, „Hey Hey“ i „Life In The City“. Nakon osrednjeg albuma ujedinjenja s CSN&Y „American Dream“, Young je 1989. snimio „Freedom“: politizirani album s himničkim brojevima poput „Rockin’ In The Free World“ i novim dokazima autorskog povratka u formu skladbama „Eldorado“, „Don’t Cry“ i „Crime In The City“.
Sljedeći „Ragged Glory“ iz 1990. objavio je ponovno s Crazy Horsima. Albumom je dominirao žestoki gitarski zvuk koji je nadahnuo mnoge mlade glazbenike i grupe s grunge scene. Udarne skladbe bile su, pak, teme „Mansion On The Hill“ i „Farmer John“. Godinu kasniji „Weld“ dvostruki je i koncertni album također snimljen s Crazy Horse i sa žestokim revizijama standarda iz raznih faza Youngove diskografije u rasponu od „Hey Hey, My My“, „Cortez The Killer“, “Crime In The City“, „Cinnamon Girl“, „Powderfinger“ i „Mansion On The Hill“ do obrade „Blowing In The Wind“ Boba Dylana; neprijeporno, koncertni zapis koji ide uz bok „Live Rust“ i zorno otkriva zašto je gitarski iskaz Neila Younga bio tako utjecajan.
„Harvest Moon“ iz 1993. donio je novi zaokret. Snimljen bez Crazy Horsea, a zamišljen i odrađen kao hommage albumu „Harvest“ iz 1972. , imao je raskošne harmonije i izniman materijal s country i folk-stilizacijama poput „Unknown Legend“, „From Hank To Hendrix“, „One Of These Days“ i „Harvest Moon“. Nakon projekta „Unplugged“, koji se 1993. izravno naslonio na prigušenu akustičnu atmosferu prethodnika, sljedeći „Sleeps With Angels“ iz 1994., snimljen s Crazy Horse, eksplozivan je povratak u „garažnu formu“. Čak su i balade bile odsvirane čvrsto s distorzijama. Sljedeći žestoki „Mirror Ball“ iz 1995. snimljen je u suradnji s Pearl Jam koji su Younga isticali kao najveći utjecaj, a godinu kasnije – nakon blijedog instrumentalnog soundtracka filma Jima Jarmuscha „Dead Man“ – izlazi maniristički „Broken Arrow“ snimljen također s Crazy Horse.
Dvostruki „Year Of The Horse“ objavljen 1997. bio je novi dokaz Youngovog gitarskog umijeća i album koji je uhvatio koncertnu energiju Crazy Horsea u izvedbama probranih zgoditaka poput „Mr. Soul“, „Barstool Blues“ i „When You’re Lonely“, no bio je dijelom i razočaranje za publiku koja je tražila novo. Sljedeći „Silver & Gold“ iz 2000., koncertni „Road Rock vol. 1: Friends & Relatives“, na kojemu su surađivali respektabilni glazbenici poput Jima Keltnera i Donalda Duck Dunna i „Are You Passionate?“ iz 2002. – koji je govorio o terorističkom napadu na New York – pokazali su da je Young referentan singer-songwriter i u novom tisućljeću. Pokazao je to najbolje sljedeći „Greendale“ iz 2003. Ambiciozan konceptualni projekt je saga o izmišljenoj obitelji Green kroz koju je Young kanio iskazati svoja promišljanja složenih društvenih problema. Album je bio uspješan, i to zahvaljujući podjednako autorskom materijalu i izvedbi.
U prvome redu samoga Younga čija je gitara u skladbama poput uvodne „Falling From Above“, južnjačkog boogiea/country rocka „Double E“ i „Devil’s Sidewalk“, imala garažni zvuk s naglašenom distorzijom, ali i melodioznim minimalističkim solima, a potom i iznimne ritam sekcije s bubnjarom Ralphom Molinom te basistom Billyjem Talbotom. Zarazne melodije, Youngov poslovično uvjerljiv vokal i minimalistički aranžmani posve su srasli s tekstovima uzbudljive glazbene priče nazvane „Greendale“. „Prairie Wind“ iz 2005. nastao je za vrijeme Youngovog bolovanja nakon što mu je dijagnosticiran aneurizam mozga te je svojevrsni nastavak dvaju starih akustičarskih country-folk remek djela. Vokalna višeglasja su pak skladbe poput „No Wonder“ snimljene uz pomoć Emmylou Harris povezale sa ranim albumima Crosbyja, Stillsa, Nasha & Younga. Da može i drugačije Young je pak pokazao u skladbama poput „Far From Home“ – u kojoj je country zvuk obogatio i southern-soul puhačima – te u „He Was The King“ koja je duhoviti akustični country-rockabilly posvećen Elvisu.
„Living With War“ i koncertni „Live At The Filmore East“ izlaze 2006. Prvi album je kontroverzni projekt žestoko odsviranih protestnih antiratnih pjesama s tako izravnim anti-Bushevskim porukama kao što su „Let’s Impeach The President“, a potonji arhivski materijal. Nakon dugogodišnjih najava Young je naime konačno otvorio svoju arhivu i maksimalno se angažirao u njihovoj pripremi za tržište što se nastavilo sve do danas. Studijski „Chrome Dreams II“ bio je pak izravni nastavak nikad objavljenog albuma „Chrome Dreams“ koji se trebao pojaviti 1977. Posvećen automobilima donio je skladbe zavidne kvalitete bez obzira na njihovu žanrovsku pripadnost. Novi studijski „Fork In The Road“ objavljen je godinu kasnije i ponovo posvećen automobilima. Mada s prethodnim studijskim albumom dijeli istu temu u glazbenom smislu donosi povratak na grubi i žestoki zvuk „Living With War“.
U kasnijim godinama – kao pravi radoholičar – nastavlja objavljivati nove studijske projekte (popuit odličnog “Barn”) ali – još i više – albume s arhivskom građom iznova pokaztujući raskoš svog autorskog i izvođačkog talenta.
