GORAN BARE & MAJKE
Live In London
Croatia records
*****
Goran Bare & Majke 28. travnja su održali koncert u londonskom Dingwallsu što je, naravno, dokumentirano i u video i audio zapisu. Zašto je Bare otišao u London? A zašto ne? Aktualna postava Majki baš kao i njihov posljednji studijski album vrijede predstavljanja (još više snimanja) u znanom londonskom klubu. Ne zbog možebitnog doskoka do „bijelog svijeta“ već prvenstveno kao dokument zanimljive tranzicije od izvornog iskaza Majki do svojevrsne infekcije krautrockom koja – sa sjajnim glazbenicima koji su ga tamo poveli – apsolutno dobro paše uz znani Baretov vokal. Je li to samo nova ambalaža u plačljivom kenjkanju glazbenika/pjevača koji svoje poroke i demone desetljećima nosi kao (možda čak i trendovski) bedž? Možda no ako je to tako ista bi se „dijagnoza“ mogla postaviti i za recentniji opus Nicka Cave što se pak doživljava kao blasfemija.
Kako god da vagali Bareta, išao vam na živce ili u njemu pak vidjeli autentičnog i mitskog heroja rocka s domaćih prostora, koncert u Dingwallsu (odnosno, njegov tonski zapis) zaslužuje visoku ocjenu. Jer, Bare je bio – kazali bi Partibrejkersi kao negdašnji uzor Majki– „svoj i poseban“ a band – savršen! Naime, Kruno Domaćinović, Mario Rašić, Davor Rodik, Alen Tibljaš i Gojko Tomljanović su odradili vraški dobar posao. Podjednako u mračnoj bluesom oplahnutoj „Rođen do suze“ i jednako mračnoj „Ljubav krvari“ – potonja s upečatljivim klavirom u lirskim pasažima i agresivnim gitarskim (grunge) uletima – kao i u „Fantastičnoj vatri“ – rock brzacu s funkoidnim začinima ili laganici „Odvedi me“ s uplivima „americane“ ili alter countryja o koje se Bare očešao s Plaćenicima.
Sjajni glazbenici sposobni za selidbu brojeva u nove/drugačije žanrovske prostore kojima je zajednička (samo) Baretova izvedba, izbor starijih općih mjesta i novijih brojeva lišili su uniformirane uravnilovke uz instrumentalne bljeskove (recimo, gitare u „Zašto“, klavijatura u southern rock stilizaciji „Mršavi pas“) u svakoj skladbi. Pa i psihodeličnoj „Depresiji“ koja kao da je stigla s albuma Iron Butterflyja.
Stoga i revizije starih uspješnica djeluju svježe. Recimo, „Put ka sreći“ je iz countryja preseljen u zanimljiv reggae uz zaključni gitarski raspašoj, „Budi ponosan“ pročitan kao eksplozivni roker (s gitarskim uletima na tragu Petea Townshenda i odličnim gitarskim solom), „Vrijeme je da se krene“ izveden kao rasna južnjačka bluesy rock balada a „Teške boje“ kao eksplozivni roker s naglašenim riffom i vrsnim gitarskim solom. Pri tome nimalo ne gubeći šarm i duh izvornika. Dapače. „Mene ne zanima“ je izvedena kao bluesy shuffle/boogie kakav bi odradili ZZ Top dok je „Ja sam budućnost“ još jedan ulazak u teritorij nabrijanog blues rocka s orgazmičkom završnicom. Album zaključuju slično postavljena „A ti još plačeš“ te odlična „Noćas prelazim rijeku“. Odrađena kao mantrički bluesy broj s lucidnim instrumentalnim i vokalnim umetcima. Idealan za finale odličnog koncertnog albuma.
