Na današnji dan 5. srpnja 1943. rođen je Robbie Robertson. Iako je i kao samostalni glazbenik ostvario zapaženu karijeru – i samostalnim albumima i filmskim projektima – najviše će ga se pamtiti kao frontmana i gitaristu The Banda te njihovoj dugogodišnjoj suradnji s Dylanom. Uloga Robertsona i The Banda i njihovih albuma u šezdesetima bila je – i ostala – iznimna.
Kada su The Hawks u rujnu 1965. debitirali kao prateća grupa Bobu Dylanu na njegovoj prvoj američkoj „električarskoj“ turneji koja je razgnjevila stare Dylanove fanove uvjerene da ih je guru novog folk pokreta i protestne pjesme izdao, nitko nije ni slutio da je udaren temelj suradnji koja će rezultirati sjajnim diskografskim projektima.
Dylan je s Hawksima snimio „The Basements Tapes“ (nastale 1967. no službeno objavljene 1975.) a prije toga s Robbiem Robertsonom i Rickom Dankom i par brojeva za „Blonde On Blonde“ te odradio znamenitu englesku turneju koja je dobila svoj bootleg sa snimkama iz Manchestera (desetljećima krivo atribuiranim nastupu u londonskom Royal Albert Hallu). Nakon Dylanove pauze zbog motociklističke nezgode u srpnju 1966., Hawksi rade na nastupnom albumu te, s novim imenom The Band, 1, lipnja 1968. objavljuju izvrstan nastupni „Music From A Big Pink“.
„Nijedna stvar koju su The Band snimili prije debuta nije mogla pokazati kako će grupa zvučati na prvijencu“, napisao je kritičar William Ruhlmann. Posve točno. Album koji je bio izniman spoj rocka, countryja, folka, rhythm and bluesa i soula, nije baš najbolje prošao na tržištu no dao je vanvremenu „The Weight“, Dylanove „I Shall Be Released“, „Wheels On Fire“ – koju je Dylan napisao u kolaboraciji s basistom Rickom Dankom, skladbu znanu i iz bezbrojnih kasnijih covera – te „Tears Of Rage“ (u koautorstvu s orguljašem Richardom Manuelom). Realiziran je gotovo kao opušteni jam-session vrhunskih glazbenika koji s lakoćom prelaze s jednog instrumenta na drugi i preuzimaju glavne vokalne dionice. Razmjena glavne vokalne uloge između Richarda Manuela s upečatljivim tenorom, Ricka Danka i Levona Helma koji su imali „rustičniji“ oporiji glas idealan za cimanje žica ruralne americane uz originalne dionice gitare Robbiea Robertsona te sveprisutne orgulje Gartha Hudsona udarili su pečat albumu koji je istovremeno bio i tipičan i neobičan za kasne šezdesete.
Tipičan zbog ukotvljenosti u vremenu kao svojevrsna najava kraha iluzije o hipijevskoj idili i „unificiranosti“ psihodelije kao novog generacijskog iskaza a neobičan zbog povratka korijenskoj americani kao naličju revolucije koja je dala jedan „Sgt. Pepper“. Mada su ih znali nazivati (samo) Dylanovim pratećim bendom nakon prvijenca i uspjeha „The Weight“ The Band su i sami imali sve veći utjecaj na glazbenike sve više okrenute roots glazbi i countryju u talioničkom lancu rocka za novo doba.
Nakon turneje i nastupa na Woodstocku The Band u Los Angelesu snimaju drugi album naslovljen „The Band“ (objavljen 22. rujna 1969.); novi projekt u potpunom odmaku od dominantnih struja. Kritičari poput Roberta Christgaua koji nisu bili skloni prvijencu sada su bili oduševljen albumom kojeg je otvorila Robertsonova „Accros The Great Divide“. Kao i hit „The Night They Drove Old Dixie Down“ i „King Harvest (Has Surely Come)“ činila je svojevrsnu trilogiju osebujnih posveta mitskom Jugu što je dodatno naglašavao i klavir nadahnut svirkom Fatsa Dominoa. No s druge strane album je tipičan zgoditak roots glazbe s mješavinom bluesa, soula, rocka i narativnosti folka. „The Night They Drove Old Dixie Down“ jedna je od najpoznatijih skladbi banda zahvaljujući brojnim coverima, posebice verziji Joan Baez iz 1971. koja se uspela do trećeg mjesta „Billboardove“ rang liste singlova. Napisali su je Roberson i Helm (koji ju i pjeva uz podršku Richardsona i Danka u melodioznom refrenu) kao posvetu Jugu nakon završetka američkog građanskog rata pa je, logično, duboko ozračena južnjačkim glazbenim country-folk utjecajima no sa zanimljivim Helmovim bubnjevima koji simuliraju egzercirski ritam.
„Rag Mama Rag“ bio je rasni komad folka oplemenjen a la New Orleans ragtime klavirom Gartha Hudsona, violinom Ricka Danka i puhačima te vokalom bubnjara (i sjajnog pjevača) Levona Helma. Mada se, prema tvrdnjama članova The Banda na albumu našla prije kao popuna nego li kao udarni broj, postala je nezaobilazni koncertni standard. „When You Awake“ je sfumatozna country-folk balada koja je još jednom pokazala svirački i pjevački potencijal grupe jer je glavni vokal pripao Ricku Danku, bubnjeve i orgulje svirao dvojac Manuel i Hudson a Robertson broj začinio neobičnim gitarskim zvukom. „Up On Cripple Creek“ – kasnije i hit singl – donio je čudesnu kombinaciju funkoidnog Hohnerovog clavineta sviranog s wah-wah pedalom (koji podsjeća na zvuk drombulja), toplih južnjačkih orgulja, mješavinu country/bluegrass utjecaja i rocka te odličan vokal Levona Holma. Prvu stranu ploče zaključila je melankolična balada o osamljenosti „Whispering Pines“ s tako tipičnom bendovskom kombinacijom klavira i orgulja te višeglasjima koji prate glavni vokal Richarda Manuela.
Drugu stranu vinila otvara iznimna „Jemmima Surrender“ ponovo s upečatljivim riffom i klavirom a la New Orleans kojeg ovog puta svira Garth Hudson koji je odsvirao i dionice bariton saksofona dok je Manuel za bubnjevima a Levon Helm s gitarom… „Rockin’ Chair“ je nova folky/country laganica a „Look Out Cleveland“ prpošni broj s boogie blues klavirom Richarda Manuela u uvodu te s vokalom Ricka Danka i blues gitarom Richardsona. „Jawbone“ s Manuelovim vokalom zanimljiva je ritmički slojevita stilizacija neworleanskih rhythm and blues utjecaja a „The Unfaithful Servant“ jazzy balada (od one vrste koju je kasnije proslavio Randy Newman) s Dankom kao glavnim pjevačem i Hudsonom koji je svirao sopran saksofon (tubu je kao i na još nekoliko brojeva pak svirao producent John Simon). Posebno je upečatljiva međuigra Robertsona s akustičnom gitarom i Manuelovog klavira. Album zaključuje „King Harvest“ –skladba neobične strukture s Manuelom kao glavnim pjevačem i bandom u ulozi južnjačkim zvukom nadahnutog rock sastava.
Albumi „Music From The Big Pink“ te posebice „The Band“ su – mada ih potpisuje petorica Kanađana i samo jedan Amer – svojom fuzijom utjecaja američkog Sjevera i Juga jedan od „najameričkijih“ albuma šezdesetih no prije i poslije svega albumi veličanstvenih pjesama vrhunskih autora i glazbenika. Ujedno su i najbolji mogući epitaf Robertsonu i svim članovima grupe koji su ovaj svijet napustili prije njega. Ništa slabiji nisu bili ni samostalni Robertsonovi albumi.
