Na današnji dan 18. lipnja 1948. rođen je Nick Drake

Na današnji dan 18. lipnja 1948. rođen je  Nick Drake. Britanski kantautor koji  je preminuo u  26. godini, još od konca osamdesetih do danas postao je ne samo kultna već iznimno utjecajna figura, Negdašnju malobrojnu kultnu sljedbu  zamijenili su naime novi fanovi među kojima i mnogi viđeni protagonisti s indie-pop i folk scene: Everything But The Girl, Belle & Sebastian, Mojave 3, Lambchop, Eliott Smith, Jeff Buckley, R.E.M., Walkabouts, High Llamas… Kao da su svi željeli upiti dio iznimnog glazbenog naslijeđa s albuma koji su u vrijeme  izvornog objavljivanja imala skromni uspjeh.

Drakeova je karijera započela nakon što su ga otkrili Fairport Convention za nastupa u Cambridgeu gdje je 1967. svirao miješajući vlastiti materijal sa skladbama Dylana, Phila Ochsa, Donovana ili Berta Janscha. Fairporti su ga upoznali s producentom i menadžerom Joeom Boydom koji je dvadesetogodišnjem Drakeu, poslušavši demo snimke, ponudio prvi ugovor i termine u studiju.

Prvijenac „Five Leaves Left“ sniman od ljeta 1968. do srpnja 1969.  bio je i ostao senzacionalan debut te jedan od najutjecajnijih albuma u povijesti britanske folk-rock scene.  Svakako zbog reprezentativne autorske i izvođačke forme Nicka Drakea ali i iznimne glazbene tapiserije koja je ovijena melankoličnom koprenom: svojevrsnim „trade markom” Drakeovog rukopisa. Na trenutke gotovo i šapćući vokal bio je praćen veoma dobrom Drakeovom akustičnom gitarom te podrškom iznimnih folk-rock glazbenika predvođenih Richardom Thompsonom – tadašnjim gitaristom i liderom Fairport Convention – te basistom/kontrabasistom Pentanglea Dannyjem Thompsonom. Poseban kolorit albumu dala je  – pokazalo se revolucionarna – „barokna” orkestracija Drakeovog prijatelja s koledža Roberta Kirbyja. Tekstovi pastoralnih fantazija poput  „The Thoughts Of Mary Jane“ ili intimističke melankolične bilješke poput „Way To Blue“ i „River Man“, bezgrješno su srastali s aranžmanima i – posebice – iznimnim basom Dannyja Thompsona  koji je čak i rasplinutim temama davao čvrst oslonac.

I slijedeći Drakeov projekt – album „Bryter Layter“ iz 1970. – bio je remek djelo. Formula je u osnovi ostala ista: refleksivni tekstovi, jednostavne melodije i melankolično raspoloženje no, ovoga puta uz slojevitije aranžmane.  Kirbyjeve orkestracije fascinantne su a Boydova produkcija uspješna kao i na prvijencu. Prvorazredan prateći band ponovno je predvodio Richard Thompson te još dvojica članova Fairporta: basist Dave Pegg i bubnjar David Mattacks a na snimanju su pomogli i gosti poput Johna Cale koji je svirao klavir i ostavio izniman trag u „Northern Sky“. Osim laganih skladbi na tragu prvijenca poput melankoličnih „Hazey Jane I“ i „Hazey Jane II“ ili „At A Chime Of A City Clock“ Drake je bio jednako uvjerljiv u temama poput šestominutne „Poor Boy“ koja je imala i diskretne elemente jazza.

Unatoč dobrim kritikama i „Bryter Lyter“ je prošao gotovo nezamijećen kod publike. Dijelom svakako i stoga što je Drake panično bježao od koncerata i komunikacije s publikom i medijima. Zla komercijalna kob albuma ionako introvertiranog i melankoličnog Drakea gurnula je u depresiju. Ipak, mada s ozbiljnim psihičkim problemima, 1972. ponovo je ušao u studio te posve sam, samo u društvu inženjera zvuka, u dva dana snimio „Pink Moon“. Bio je to minimalistički album dešperacije i suicidalne melankolije s golim vokalom te šturom gitarskom i klavirskom pratnjom.

Očekivano, album se nije prodavao a Drake, u stanju potpune depresije, snima četiri skladbe za slijedeći album, a među njima i temu „Black-Eyed Dog“ u kojoj je predvidio svoju smrt. Razmišljajući i o prekidu karijere iznenada je u pola snimanja napustio studio, otišao  u Pariz, a potom, nakon povratka u Englesku, preminuo. Nikada nije razjašnjeno je li njegova smrt bila  samoubojstvo ili pak slučajno predoziranje antidepresivnim tabletama.